sam primetio tek kada sam osetio da je Tatina pažnja prema meni popustila i da se on u nekoga upiljio.
„ To je čuvena američka filmska glumica.“- Tata je rekao. Pomenuo je i kako se zove, ali nešto me je sprečilo da to ime zapamtim.
Ni do dan danas nisam pronašao ko je ona bila. Znam da nije bila Džin Harlou, jer je Džin umrla godinu dana pre našeg puta u Francusku. A ne verujem ni da je bila Džindžer Rodžers, jer nigde u njenoj biografiji nisam našao da je u to vreme boravila u Nici. Sem toga, Džindžer Rodžers nije imala ovako tamnu kosu. Uglavnom, bez obzira ko je ona bila- bila je prelepa! Cimbalo je imao pravo: glumice su bile najvažnije žene na svetu!
Nažalost, moje uspomene se ne završavaju na predivnom ambijentu i divljenju lepoj glumici. Na moj užas, izgleda da se moj otac nije mnogo razlikovao od Cimbala. Kao što me je godinu dana ranije, Cimbalo navukao da se verem po kredencu, sada me je Tata nagovorio da izigravam skauta. „ Idi, pa sedi onoj teti u krilo, a ja ću onda da dodjem da joj se izvinim.“
Onaj mangupluk, koji me je koštao desnog obraza, nije ni izbliza bio tako težak zadatak kao ova nova misija. Bilo me je užasno sramota. Uporno sam sedeo i dalje u Tatinom krilu nadajući se da će shvatiti koliko me je strah i koliko se stidim.
„ Ajde, šta čekaš?“- reče i spusti me na zemlju.
Još jedno vreme sam stajao pored Tatine fotelje, ali kada me je Tata nežno potapšao po ramenu, krenuo sam u akciju.
Tek mnogo godina kasnije, kada sam počeo da se bavim alpinizmom, osetio sam sličnu nesigurnost i strah. Trebalo je otkačiti se od sigurnosti našeg stola i preći preko provalije koja nas je delila od njenog astala. Medjutim, kada sam se približio čuvenoj glumici i kada me je ona opazila, ona je ispružila ruke prema meni i nasmešila se tako božanstveno, da je sva moja nesigurnost iščilila, pa sam potrčao tih nekoliko koraka i zario se u njeno krilo. Miris koji sam osetio imao je svu onu lepotu i svu draž kao i miris one mamine učenice koji će me do smrti pratiti. Glumica me je podigla u krilo i pitala na engleskom da li želim da joj pomognem da pojede kolač.
„ Yes Ma ' m, that will be a great pleasure!“- uzvratio sam. Medjutim, kada sam se opustio u njenom zagrlaju i navalio na kolač, pojavio se Tata. Na njegovom užasnom engleskom jeziku, počeo je da joj se izvinjava i da me sramoti. Ne samo da mi je smetao njegov smešan engleski, već i njegova gruba konstatacija da sam ja jedan nevaljali dečak koji uznemirava svet oko sebe:
„ He is bad boy! No good! Je m ' excuse, Madame!“- dodao je izvinjenje na francuskom.
Da bi spasla Tatu od dalje bruke, prelepa glumica je progovorila francuski. Tada, na tom mestu, u salonu Hotela Negresko, medju svim onim bogatim prinčevima i princezama, i filmskim glumcima i glumicama i blaziranim fabrikantima i bankarima, rešio sam da naučim francuski. Iz njihovog razgovora shvatio sam da joj je Tata pominjao svog školskog druga Šarla Boajea, jer, bez obzira na kom se jeziku govori, ime je lako prepoznati. Pominjao je i Licej Šampolion u Fižaku, gde je završio gimnaziju. Ali, šta ostalo su njih dvoje tako veselo pričali, ostalo je tajna. Kada budem naučio francuski, nikada više neću dolaziti u tu situaciju da ne znam šta ljudi oko mene govore. I to ne samo ljudi, već pre svega moji Tata i Mama.
I dok sam ja satirao novo-naručenu porciju kolača, glumica i Tata su postajali sve više razdragani. Kada sam dovršio kolače, a Tata i glumica popili po čašu šampanjca, Tata me je prepustio jednom kelneru da me odvede da vidim njihovu čuvenu salu sa igračkama, a on je odveo gospodjicu glumicu u naš apartman da joj pokaže svoje fotografije.
Kasnije, kada smo Tata i ja opet bili sami i dok sam udisao čarobni miris lepe glumice sa Tatinog obraza, Tata mi je poverio da Mama nikako ne voli tu glumicu i da bi za mene bolje bilo da joj ne kažem kako sam ja bio nevaljao i tražio od glumice da mi kupi kolače.
„ Znaš, ne treba biti tako nametljiv. Ne znam šta si uopšte tražio kod njenog stola. To više nikada nemoj da radiš!“ „ Pa Tata...“ „ U redu, u redu. Nije strašno, ali ipak nemoj da se ponašaš kao derište.“ Možda Tata to i nije rekao; možda mene sećanje vara. Ali baš ta gorčina, koju pamtim zbog nametnute mi krivice, možda je najjača uspomena iz Nice. Da nije tog utiska, možda se ne bih ni sećao lepe glumice, a možda bih imao i jedan šrapnel manje u svojoj utrobi!
Mama se javila telefonom da će se u Grasu zadržati još dva dana. Tata je bio presrećan.
„ Ljupče nemoj da se sekiraš, organizovaću ja da se ti lepo provedeš i bez Mame i mene.“ Tata je doveo jednog od stjuarta iz našeg salon-vagona da me vodi na plažu, jer će on imati neke sastanke sa kolegama u Kanu. Rekao mi je da se ne brinem ako on tamo ostane i preko noći.
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 65