Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 64

moje prećutkivanje nije bilo čin sebičnosti, oni bi ga sigurno tako shvatili. Moram da kažem da ih nisam zvao da mi se pridruže, iz prostog razloga što je na kredencu bilo mesta samo za jednog posmatrača. Meni bi čak bilo i milije da mi je neko od njih pravio društvo, pa da posle imamo o čemu da pričamo. Ali stvarno, to je bilo neizvodljivo.
Nažalost, nijednom nisam imao prilike da je vidim potpuno golu. Prala se samo do pojasa, a strašno me je zanimalo da vidim kako kod ženskih izgleda titica. Nešto mi je govorilo da je ženska titica drugačija i to mnogo drugačija!
Kada smo se smestili u naš salon-vagon, mašina manevarka nas je odvukla do Glavne železničke stanice, gde su nas prikačili na Orijent ekspres. Sve vreme, od Topčidera do Glavne stanice, visio sam na prozoru i gledao svet iz nove perspektive. Ono što je izgledalo tako obično iz našeg auta ili iz tramvaja, sada je dobilo neku novu, daleko uzvudljiviju sadržinu. Posebno me je oduševljavalo kada bih u krivini mogao da vidim lokomotivu. Lokomotiva je najneverovatnija stvar koja se kreće zemljom. Oni njeni ogromni točkovi i one masivne šipke, koje su se uz šištanje nabijale u cilindre i iz kojih je stalno šikljala para, oduševile su me do te mere, da mi se čak i titica krutila. Kad porastem, ako ne budem postao pijanista, postaću mašinovodja!
I Italija i Francuska su me oduševile. Iako smo imali vrlo udoban smeštaj u našim salonkolima, Mama je zahtevala da u svim značajnijim turističkim centrima u kojima smo se zadržavali po nekoliko dana, ne
ostajemo preko noći u vagonu, već da uzimamo apartmane po hotelima. Tom prilikom, za divno čudo, Tata i Mama su govorili srpski:
„ Nećemo valjda sebi dozvoliti da spavamo na nekom sporednom koloseku, dok nam vozovi tutnje pored prozora. Sav normalan svet spava po hotelima. Nismo mi neki beskućnici i proleteri, pa da spavamo u vagonu!“
Tada nisam smeo da ih prekinem i da ih pitam ko su ti proleteri, ali mi se ta reč žestoko ucrtala u mozak. Pošto sam bio izuzetno pametan, ja sam ih odmah zamislio: to mora da su oni neoprani ljudi kojima nije bilo dozvoljeno da se voze u prvim kolima beogradskih tramvaja, nego samo u prikolicama zajedno sa smrdljivim vojnicima, Zuzama i seljacima, a koje sam mrzeo i pre nego što sam čuo tu sramotnu reč proleter.
„ Osim toga, Ljupčetu ne bi prijalo da se gušimo u onom vagonu.“- Mama je završila svoju tiradu.
Ja sam bio razočaran. Više nego išta, želeo sam baš to; da nam moćne lokomotive tutnje pored prozora; da stenju i uzdišu, da puštaju paru i nabijaju one usijano glatke šipke u cilindre! Pa onaj miris koji su lokomotive ispuštale! Miris čadji, sumpora i kiselkaste, tamno ljubičaste vrućine! Tintin bi svakako spavao ili u vagonu, ili kod nekog maharadže, a ne tamo u nekom hotelu punom ljudi, sa kojima neću smeti ni da pričam o sebi niti da se smejem. Medjutim, Tata se složio sa Mamom.
U Veneciji, koja nam je bila prva odrednica, odseli smo u Hotelu Rijalto. Moram da priznam da je to ipak bilo mnogo lepše nego da smo ostali u vagonu. Umesto vozova, odmah tu, ispod našeg prozora sve je vrvelo od čamaca i vaporeta. Čak i posle obavezne molitve dobrom Bogi pred spavanje, ja bih se iskradao do prozora da posmatram vrevu na Kanalu Grande. Dobri Boga mi je opraštao i mnogo veće grehove, pa zašto ne bi i ovaj! Venecija je najlepši grad na svetu! Jedino što mi je smetalo, to su bili proleteri. Italija je bila puna proletera! Ali pošto je u Veneciji bilo sve lepše nego u Beogradu, čak su i proleteri bili manje ogavni. U Veneciji, Mama nije stavljala maramicu preko nosa kada bi se našla u njhovoj blizini. Naprotiv, umela je da im šarmantno uzvrati osmejak.
Verujem da je u to vreme Hotel Rijalto bio najbolje rangiran medju venecijanskim hotelima. Mora da je Danijeli tek kasnije izbio na čelo liste, jer Mama bi sigurno insistirala da odsednemo u Danijeliju da je ovaj bio bolji. Ipak, Rijalto nije bio bogznašta u poredjenju sa Hotelom Negresko u kojem smo uzeli apartman kada smo stigli u Nicu. Hotel Negresko je možda bio najveće stecište bogataša iz celog sveta. Iako se na francusku Rivijeru išlo uglavnom zimi, i tokom leta hotel je bio pun nekakvih prinčeva i princeza i filmskih glumica.
Mama je jednog dana otišla da ceo dan provede u Grasu, malom mestu u unutrašnjosti, gde je neki njen prijatelj, Beogradjanin imao fabriku parfema. Pre nego što je ušla u auto, u nekoliko francuskih rečenica je sažela sva svoja uputstva Tati. Sudeći po boji njenog glasa ne verujem da su bila po Tatinom ukusu i nadao sam se da ih Tata neće poslušati. Ipak, ako ništa drugo, bio sam uveren da ću moći da iskoristim tu priliku da sedim Tati u krilu, što mi je inače bilo zabranjeno. Kako je divno biti u Tatinom zagrljaju i uživati u mirisu njegove košulje- malo duvan, malo neki skupoceni parfem. Čim se auto dostojanstveno udaljio, Tata i ja smo se popeli u jedan od hotelskih salona i naručili ogromne porcije sladoleda kasato. I dan-danas su mi obrisi tog salona živi u sećanju. Lamperije od orahovine i stubovi koji dosežu dva sprata u visinu i podupiru kružnu galeriju. Nedaleko od našeg stola sedela je neka izuzetno lepa teta koju
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 64