Noć guta kilometre.
Bosna. Srce mi zalupa jače
čim smo prešli granicu.
Zemlja koju volim, i koje se
plašim. Volim njene planine,
reke i šume, otvorene i
dobrodušne ljude koji će vas
primili na konak, ne pitajući
ni ko ste, ni šta ste. Plašim
se tame koja se krije iza te
lepote, tame koja je
potrošila generacije, satirući
ih u jame i logore, tame
koja je od nasmejanih i
dobrodušnih komšija pravila
ubice u uniformama, sa
oštrim i blistavim noževima.
Kuc-kuc, došao komšija malo
da vas obiđe... kako ste mi ?
Kafu ? Ne bih kafu, malo bi
da vam pogledam grlo i
vratove...
Stresoh se. Nisam više
siguran da li je ceo ovaj put
bio dobra ideja.
Ne želim da vam pričam
sve, i ovo je dovoljno mučno
za mene. Jedva sam našao
prenoćište u tom
avetinjskom gradiću, koji
podseća na napuštene
rudarske gradove iz vestern
filmova. Spavao sam samo
tri ili četiri časa. Nisam se
osećao dobro. Često sam se
budio i sanjao košmarne
snove; utvarnu lepoticu kako
mi pregriza vrat, nacerene
vojnike kako me bodu
bajonetima dok ležim na
snegu, na kraju i Anu kako
kreće zubima ka mom
vratu…
Ujutru je bilo još gore.
Vidim Dinaru u daljini,
njene sive i kamene vrhove,
i sve stare senke i utvare
pohrliše nazad ka meni.
Devojčica je izgledala
potpuno odmorna, kao da
uopšte nije trošila snagu.
Znam i bez gledanja u
kalendar, da je danas isti
datum kao i pre deset
godina- 23.decembar. Mrzim taj dan više od svega u životu, zbog
izgibije mojih drugova, zbog dodira i pogleda smrti... ali zov vampirske
lepotice jači je i od preživljenog užasa. Želim da je vidim , po bilo
koju cenu. Uspevamo da uhvatimo kamion koji ide za Livno. Vozač,
dobrodušni Dalmatinac, stalno je ćaskao i pokušavao se šaliti, ali ja i
moja vampir-ćerka samo ćutimo...Suviše sam zauzet svojim mislima, a
ona svojim.
U Peuljima izlazimo, i sada jasno vidim vijugavu zmiju, put koji se
penje uz Dinaru, put koji mi je pre deset godina spasio život. Molim se
Bogu, ako me još čuje, uzimam devojčicu za ruku, i krećem.
ANA
Bilo mi je pomalo žao tate. Počela sam da se navikavam na njega,
njegova briga i pažnja počinjala je da mi godi. Bilo mi je toplo oko srca
kada me je nežno mazio po kosi, nutkao me čipsom i bombonima, stalno
zapitkivao je li mi hladno, jesam li umorna. Ne mogu ipak da izdam
majku. Žao mi je tata. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti.
KLAUDIJA
Plakala je tiho, osećajući da dolazi kraj svemu, kraj njenoj vezi i
naporima da je održi. Poruka koju je ostavio nije govorila ništa smisleno
; osim toga kuda ide. U jednom momentu slabosti i samosažaljenja,
poželela je da digne ruke od svega, da ga konačno prepusti njegovim
demonima i sablastima. Ali ta misao je prošla, jednako brzo kao što je i
stigla u njen um. Borac u njoj nije hteo tako lako da se preda. Uzela je
mobilni i pozvala njegovog druga i zemljaka, Slobodana.
,, Slobodane, treba mi velika usluga. ’’ uzdahnu. ,,Pali kola, krećemo
na dug put .’’
Dinara, decembar 2004.godine
Ana je sve ćutljivija. Njeni retki odgovori prešli su u potpunu tišinu.
Čini mi se da me sada i očima izbegava, i to me plaši. Sneg polako
počinje da pada, i na momente kao da vidim tela mrtvih drugova koja
leže na putu. Sklanjam pogled, u trenut ku više nisu tu. Živci rade,
sećanja su suviše jaka. Ovo mesto je prokleto. Umor me savladava,
vučemo se satima. Nisam više tako mlad, godine su učinile svoje, a i
Klaudijina kuhinja, ćufte i kolači. Stigli smo do poznate mi krivine- srce
mi se zaledilo. Skoro da sam očekivao ljude s automatima, koji će
otvoriti vatru na mene. Nisam više mogao da izdržim.
,, Gde je taj grob ? Hajde više, hoću da idemo odavde .’’
Devojčica mi se istrže iz ruku, i pobeže u šumu. Pao sam u sneg,
zajecao na kolenima, nisam više imao snage ni da je dozivam , niti da
trčim za njom. Nešto mi se sprema gadno, grdno sam pogrešio što sam
pristao da se vratim na ovo stratište. Neće se dobro završiti, osećam.
Tada sam ugledao utvaru-devojku. Pojavila se niotkuda, poput duha.
Izgledala je potpuno isto kao i pre deset godina. Kao da je godine nisu
doticale. Telo od koga zastaje dah, i usta se suše... Nasmešila se i
otkrila zube, tanke i šiljate kao igle. Um i srce su mi stali, paralisani od
užasa.
Argus Books Online Magazine
42