Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Página 42

Noć guta kilometre. Bosna. Srce mi zalupa jače čim smo prešli granicu. Zemlja koju volim, i koje se plašim. Volim njene planine, reke i šume, otvorene i dobrodušne ljude koji će vas primili na konak, ne pitajući ni ko ste, ni šta ste. Plašim se tame koja se krije iza te lepote, tame koja je potrošila generacije, satirući ih u jame i logore, tame koja je od nasmejanih i dobrodušnih komšija pravila ubice u uniformama, sa oštrim i blistavim noževima. Kuc-kuc, došao komšija malo da vas obiđe... kako ste mi ? Kafu ? Ne bih kafu, malo bi da vam pogledam grlo i vratove... Stresoh se. Nisam više siguran da li je ceo ovaj put bio dobra ideja. Ne želim da vam pričam sve, i ovo je dovoljno mučno za mene. Jedva sam našao prenoćište u tom avetinjskom gradiću, koji podseća na napuštene rudarske gradove iz vestern filmova. Spavao sam samo tri ili četiri časa. Nisam se osećao dobro. Često sam se budio i sanjao košmarne snove; utvarnu lepoticu kako mi pregriza vrat, nacerene vojnike kako me bodu bajonetima dok ležim na snegu, na kraju i Anu kako kreće zubima ka mom vratu… Ujutru je bilo još gore. Vidim Dinaru u daljini, njene sive i kamene vrhove, i sve stare senke i utvare pohrliše nazad ka meni. Devojčica je izgledala potpuno odmorna, kao da uopšte nije trošila snagu. Znam i bez gledanja u kalendar, da je danas isti datum kao i pre deset godina- 23.decembar. Mrzim taj dan više od svega u životu, zbog izgibije mojih drugova, zbog dodira i pogleda smrti... ali zov vampirske lepotice jači je i od preživljenog užasa. Želim da je vidim , po bilo koju cenu. Uspevamo da uhvatimo kamion koji ide za Livno. Vozač, dobrodušni Dalmatinac, stalno je ćaskao i pokušavao se šaliti, ali ja i moja vampir-ćerka samo ćutimo...Suviše sam zauzet svojim mislima, a ona svojim. U Peuljima izlazimo, i sada jasno vidim vijugavu zmiju, put koji se penje uz Dinaru, put koji mi je pre deset godina spasio život. Molim se Bogu, ako me još čuje, uzimam devojčicu za ruku, i krećem. ANA Bilo mi je pomalo žao tate. Počela sam da se navikavam na njega, njegova briga i pažnja počinjala je da mi godi. Bilo mi je toplo oko srca kada me je nežno mazio po kosi, nutkao me čipsom i bombonima, stalno zapitkivao je li mi hladno, jesam li umorna. Ne mogu ipak da izdam majku. Žao mi je tata. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti. KLAUDIJA Plakala je tiho, osećajući da dolazi kraj svemu, kraj njenoj vezi i naporima da je održi. Poruka koju je ostavio nije govorila ništa smisleno ; osim toga kuda ide. U jednom momentu slabosti i samosažaljenja, poželela je da digne ruke od svega, da ga konačno prepusti njegovim demonima i sablastima. Ali ta misao je prošla, jednako brzo kao što je i stigla u njen um. Borac u njoj nije hteo tako lako da se preda. Uzela je mobilni i pozvala njegovog druga i zemljaka, Slobodana. ,, Slobodane, treba mi velika usluga. ’’ uzdahnu. ,,Pali kola, krećemo na dug put .’’ Dinara, decembar 2004.godine Ana je sve ćutljivija. Njeni retki odgovori prešli su u potpunu tišinu. Čini mi se da me sada i očima izbegava, i to me plaši. Sneg polako počinje da pada, i na momente kao da vidim tela mrtvih drugova koja leže na putu. Sklanjam pogled, u trenut ku više nisu tu. Živci rade, sećanja su suviše jaka. Ovo mesto je prokleto. Umor me savladava, vučemo se satima. Nisam više tako mlad, godine su učinile svoje, a i Klaudijina kuhinja, ćufte i kolači. Stigli smo do poznate mi krivine- srce mi se zaledilo. Skoro da sam očekivao ljude s automatima, koji će otvoriti vatru na mene. Nisam više mogao da izdržim. ,, Gde je taj grob ? Hajde više, hoću da idemo odavde .’’ Devojčica mi se istrže iz ruku, i pobeže u šumu. Pao sam u sneg, zajecao na kolenima, nisam više imao snage ni da je dozivam , niti da trčim za njom. Nešto mi se sprema gadno, grdno sam pogrešio što sam pristao da se vratim na ovo stratište. Neće se dobro završiti, osećam. Tada sam ugledao utvaru-devojku. Pojavila se niotkuda, poput duha. Izgledala je potpuno isto kao i pre deset godina. Kao da je godine nisu doticale. Telo od koga zastaje dah, i usta se suše... Nasmešila se i otkrila zube, tanke i šiljate kao igle. Um i srce su mi stali, paralisani od užasa. Argus Books Online Magazine 42