Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 41

Dinara, decembar 1994. godine
To je bio najduži put u mom životu. Sam, polulud od svega što se desilo, društvo su mi pravili jedino sneg, vetar i hladnoća. Ofanziva je polako jenjavala. Nisu se više čule granate, a rafale su zamenili pojedinačni pucnji, i to prilično udaljeni. Teren se promenio, strmine i gudure Dinare prelazile su u obronke koji su se spuštali prema Peuljima. Ugledao sam nekoliko vojnika na putu, po uniformama mi se učini da su naši. Ipak, šta ako...
,, Stoj, ne mrdaj!’’ vojnici repetiraše puške.
Obli me hladan znoj. Nisam valjda prošao svu onu golgotu da me sad ubiju. Nemoguće. Nisu mogli stići dovde, najdalje ako su došli do Crnih Bunara... Povikah glasno svoje ime, ako su naši, da me čuju na vreme pre nego što pripucaju.
Raspoloženje mi se popravilo kada su prišli bliže. Prepoznao sam Iliju. Oniži seljak iz Kazanaca, čvrste, robusne vilice, zabradatio, jakih ruku. Bio je prek i namćorast, ali dosta pouzdan. Bili smo dva puta zajedno u smeni na Bihaću, i cenio sam njegovu čvrstinu i odlučnost.
,, Ček, koji... ti si!’’ viknu Ilija.,, Sklanjajte te puščetine! Sunce ti žarko, živ si. A mi se već oprostili od tebe. E, neka si se iščupo, baš mi je drago.’’
Zagrlih se s Ilijom i ostalima, Ilija me upita kako sam izašao iz okruženja.
,, Ne znam ni sam.’’ rekoh.,, Sklonio sam se od glavnog puta u šumu. Našao sam stari šumski put, i izabrao prava skretanja. Čista sreća.’’
Utvara-lepotica, koju sam kresnuo na snegu, mi je pokazala put. A pre toga naišao sam na ustaše pregriženih vratova. Nećeš se ljutiti što ti o tome neću pričati Ilija, druže stari. Zadržao bih to ipak za sebe.
,, Ma samo nek si izašao.’’ Ilija me tresnu ručerdom po leđima.,, Blizu su Peulje, dole imam pašenoga, drmnućemo koju rakijicu da nas ugreje, i malo zameziti da dođemo sebi. Izgibija je bila velika. A i ti si svašta prošao, vidim, izgledaš kao da si video duha.’’
Novi Sad, decembar 2004. godine
Ne upravljam više sobom, niti svojim postupcima. Dozvolio sam da me plima nosi, da me talasi bacaju ka mračnoj obali nepoznatog i natprirodnog- obali koje sam se plašio, ali na koju sam toliko želeo da stupim. Kako sam samo lako, u trenutku, odbacio svoj život, ustaljene rituale i navike kada me je glas tame pozvao. Samo na tren sam osetio ubod griže savesti- zamišljajući Klaudiju kako plače dok čita moju poruku, u kojoj joj saopštavam da odlazim, da rešim,, neke stvari’’ koje me muče još od rata. Dok me je vampir devojčica vodila za ruku ka autobuskoj stanici, hodao sam kao mesečar, kao onog dana kada sam gazio preko snega ka utvari. Na moja pitanja ćuti, ne odgovara. Samo se jednom nasmejala, kada sam pitao kako se ne rastopi na suncu. Mnogo gledaš horor filmove, rekla je. Ništa ne razumem od onog što mi objašnjava- da moram pomoći njenoj majci da ustane iz hladnog dinarskog groba, da moram izgovoriti reči nekakvog vampirskog rituala, dati joj ime, popiti njenu krv i pomešati je sa svojom... Sve mi to deluje nestvarno i jezivo, ali pomisao da ću opet videti utvaru-lepoticu, budi sva čula u meni. Kako mi je malo trebalo, da sve ostavim. Koliko je duboka rupa, praznina u mojoj duši, koju je Klaudija uz svu svoju ljubav, uspela tek mrvicu da popuni.
Sedamo u autobus. Odlazim u potpuno drugi svet, koji me zove pesmom tame.
Dinara, decembar 2004. godine.
Dođi, ljudski. Potrebna mi je tvoja krv, tvoje toplo seme. Privlačim te, zar ne? Kako ste samo jadni i bedni, sićušni ljudski stvorovi. Uza svu vašu tehnologiju, satelite, avione, računare... i dalje ste plašljiva deca koja šćućureno gledaju u tamu. Dođi, ljudski. Povešću te za ruku, da upoznaš ono za čime toliko žudiš. Tamu. Hodali smo pod ovim nebom i zvezdama, mnogo pre vas. Zatrovali ste naš svet svojom prljavom industrijom, smećem i pohlepom. Oterali ste nas u duboke šume i džungle, u pećine, u sure kraške vrleti... U svom neznanju i neukosti, u paničnom strahu, nazivali ste nas svakakvim imenima, pretvarajući nas u besvesne zveri. Istina je drugačija, ljudski. Mi smo ti koji su bolji i pametniji. Mi smo aristokratija planete, a vi kmetovi. Mi smo lovci. Mi smo vukovi, a vi ovce. Biramo najveće i najukusnije iz tora. Budi počastvovan što si izabran. Dođi ovčice... Dođi. Prešli smo granicu. Carinik je gledao prazan papir koji mu je pružila, i bez reči joj ga vratio nazad. Nasmešila se.,, Videće ono što žele da vide.’’
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 41