nešto mračno i podsvesno.
Svršio sam za svega nekoliko
sekundi, kao mlađano
momče koji prvi put naskače
na dragu.
Devojka se prva pridigla i
počela oblačiti. Kako je
naglo došla euforija, tako je
i splasnula. Shvatih gde sam-
u šumi, okružen ustašama,
odsečen od svoje jedinice.
Skočih na noge i počeh da se
oblačim.
,, Ko si ti ?’’ pitao sam .
,, Otkud si se stvorila ovde ?
Kako se zoveš ? ’’
Ona stavi prst na usne,
kao kada sam je prvi put
video. ,, Tiho. ’’opomenu
me. ,, Oni nisu daleko. Ima
ih još koji se motaju ovuda.
Nemamo vremena za
pitanja. Gledaj ovamo.’’
Pažljivo sam pratio gde
mi je pokazivala, i tek posle
dva tri minuta primetih
stazu skrivenu između
drveća i šiblja. Sam je
nikada ne bih pronašao.
,, Idi stazom’’, reče mi. ,,
Posle nekih trista metara,
imaš račvanje puta. Skreni
desno. Posle dva kilometra
imaš novo račvanje. Ponovo
skreni desno. Zapamti- dva
puta desno, i bićeš na
sigurnom. Požuri. Još
češljaju ovuda. ’’
,, Kada ću te videti
ponovo ? ’’
Devojka se nasmeja
umesto odgovora, i iščeznu.
Lagao sam sam sebe da je
brzo kliznula u šumu. Ne,
iščezla je poput duha. Bio
sam potpuno sluđen. Da li
ona uopšte postoji, da li se
ovo uopšte dešava, ili je sve
proizvod mojih
prenapregnutih živaca ?
Idem, pa šta bude. Sam
ne bih pronašao nikakav put,
pa ću probati s ovim.
Novi Sad, decembar 2004.godine.
Klaudija se oduševila malim čudovištem. Valjda joj je proradio
materinski instinkt. Natrpavala je ćuftama, pireom i sosom, kolačima i
bombonama, sokovima. Devojčica je sve tamanila, kao da nije jela
godinama. Njene oči stalno su počivale na mojima, i osetih ponovo kako
se stara jeza vraća.
Klaudija poljubi devojčicu, žurila je na posao, a mene cimnu očima
da uđem u sobu.
,, Jesi li primetio ? Njeno lice, neverovatno. ’’
,, Šta sa njenim licem ? Lepa je , slatka, mada je malo čudna .’’
,, Daj nemoj da me zezaš. ’’reče ona. ,,Jako liči na tebe. Nemoguće
da nisi primetio .’’
,, Klaudija, nikada te nisam prevario. ’’besno odgovorih. ,,Otkud sad
te optužbe ? To nije moje dete. Našao sam je u parku, gladnu i samu, i
postupio kao što bi svaki normalan čovek. Saznaću da li ima roditelje i
obavestiti ih, ako nema, zvaću policiju i Socijalno, da se pobrinu za
nju.’’
,, Imao si život i pre mene. ’’Klaudija se nasmeši. ,, Moram da idem.
Pričaćemo kad se vratim.’’
Ostao sam sam u stanu sa tom ćudljivom devojčicom, i stari strahovi
se ponovo vratiše.
Ušla je u kupatilo da opere ruke. Do đavola, gde je ona rasla, ne zna
ni svetlo da upali ? Pomerio sam prekidač, i ljutito otvorio vrata...
Žmarci mi prođoše niz telo.
Devojčica-Ana stajala je kod lavaboa, prala ruke, iznad lavaboa je
bilo ogledalo, a u ogledalu...
Nije bilo njenog odraza.
Umalo se nisam onesvestio. Nisam baš tip za roditeljstvo, a
poslednje što sam očekivao je da ću dobiti vampir-dete. Vratio sam se u
sobu, seo na kauč, potpuno psihički slomljen. Šta sada da radim ? Da
nabavim glogov kolac, ili tako nešto ?
Zaboga, to je dete, čoveče. Šta god, nećeš joj nauditi.
Mala je mirno ušetala u sobu, sa četkicom u zubima.
,, Vidi, znam da ti je teško. ’’zacrvkuta ona. ,, Navićićeš se
vremenom. Sad moraš da se obučeš. Moramo ići. ’’
,, Kuda ? ’’jedva sam čuo svoj sopstveni, slomljeni glas. Izgleda sam
dobio ćerku. Koja je uzgred, vampir. Ne znam da li da se radujem, ili
da vrištim.
Ona izvadi iz džepa dve autobuske karte. Večeras u 18 časova.
Bosansko Grahovo. Uništeni grad, grad duhova u koji deset godina
nisam smeo kročiti. Strmi visovi Dinare u daljini. Dinare, gde sam...
,,Zašto tamo ?’’ upitah.
,,Znaš ti. ’’ gledala me je uporno. ,, Mama je tamo i ... shvatićeš sve
kada dođemo. Hajde, požuri.’’
Ja nisam normalan, pomislih. Nije trebalo ni da joj se obratim. Sada
je kasno. Stari duhovi i utvare uzeli su me pod svoje.
,, Kako ćemo putovati ?’’ pokušah poslednju odbranu.
,,Pretpostavljam da nemaš nikakva dokumenta. Ne mogu preći s tobom
granicu .’’
,, Ne brini. ’’nasmeši se ona. Ne znam je li taj smeh bio drag, ili
jeziv. Ili i jedno i drugo. ,, Umem da odvratim...pažnju. Videće ono što
žele da vide .’’
Argus Books Online Magazine
40