Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 39

Bauljajući po šumi, naišao sam na ukupno sedam leševa, identično rastrgnutih. Osećao sam se još gore nego kada sam shvatio da sam u okruženju. Strah od smrti, zarobljavanja i mučenja je poznati strah, strah od ljudskog, nečeg što možeš zamisliti. Sada mi se želudac stezao od nove vrste straha- iracionalnog, neljudskog, čudovišnog, što u sred bitke kida ljudima grkljane. Kao da me nešto doziva, okrenuo sam se, i ponovo ugledao prikazu. Osmehnula se, ali ovog puta nije bilo šiljaka-zuba. Osmeh joj je bio divan, beli blistavi zubi, i pune usne terale su mi toplotu u telo. Trebalo je da pobegnem glavom bez obzira, ali bio sam sluđen strahom, stresom, hladnoćom, borbom za život. Noge mi zaklecaše kad poče da se skida. Ovo nije moguće. Haluciniram. Pomerio sam pameću, potpuno i bespovratno. Pozvala me je sebi, prstom. Kao hipnotisan, krenuo sam preko snega ka njoj. Novi Sad, decembar 2004.godine Sedeo sam na istoj klupi, i devojčica je ponovo bila tu. Stalno je zurila u mene. Ustao sam i otišao u stan. Odlučio sam da je ignorišem. Ali je bila ponovo tu, sledeći dan. I sledeći. I svaki dan. Samo bi sedela i gledala me. Prekipilo mi je, savladao sam strah, seo pored nje, odlučivši da stvari isteram na čistac. ,, Je li mala, zašto stalno dolaziš sama ? Gde su ti roditelji ?’’upitah. Ćutala je. Samo me je gledala tim krupnim crnim očima. Lice joj je bilo tako bledo. Bila je mnogo lepa. Lepa kao... Stresoh se. ,, Ko si ti ? ’’oštro upitah. Nije bilo nikakvog odgovora. ,, Imaš li jezik ? ’’ sada sam već bio ljut. Možda je gluva ? Devojčica mi isplazi jezik, i ja se nasmejah, preplavi me talas olakšanja. Hvala Bogu, to je ipak dete. Normalno i zdravo dete, spremno da zajebava odrasle. Dete, a ne prikaza. ,, Kako se zoveš, nema ? ’’ ,, Nisam nema’’ odbrusi ona. Glas detinji, topao... malčice jeziv. Ili samo umišljam ? ,,Zovem se Ana’’dovrši devojčica. ,,A prezime ? Moraš imati prezime ?’’ Ćutanje. ,,Ti si siroče ?’’ upitah. Odrečno vrti glavom. ,,Gde su ti roditelji ?’’ ,, Ti si mi tata. ’’ lupi ona. ,, A mama je...ostala tamo.’’ ,, Mala ti si potpuno luda. Ja nemam dece. Kako ti se zove majka ? ’’ ,, Ona nema ime. Ti joj moraš dati ime .’’ ,, Trebalo bi da te prijavim socijalnom, ili tako nešto. ’’ rekoh. ,, Očito nemaš roditelje, ili si pobegla od njih. Možda da prijavim policiji .’’ ,, Vodi me kući. ’’ reče devojčica potpuno mirno. ,,Gladna sam. ’’ ,, Slušaj, ja stvarno volim decu, ali ne mogu voditi nepoznatu decu kući. ’’ počeh da se pravdam. ,,Kupiću ti neku pljeskavicu ili ćevape i ovde doneti .’’ ,, Hoću ćufte, pire krompir, i sos od paradajza. ’’zacvrkuta ona, a ja se strovalih nazad na klupu, potpuno ošamućen. To je bilo i moje omiljeno jelo. ,, Samo da nešto prezalogajim, i malo se ugrejem. ’’ jezik joj se odjednom razvezao. ,,Kakav si to čovek ? Ne budi kukavica ! Otac si mi, moraš mi pomoći!’’ Pogled koji prodire u dubinu duše, bledo lice, čvrsto stisnute šake, usne skupljene u ljutitu crtu... ,, Dobro. ’’ popustih, poražen. ,, Ali molim te, pazi šta govoriš. Ne spominji te fantazije kako sam ti otac, inače će me Klaudija izbaciti iz stana. Obećavaš ? ’’ Ona potvrdi klimanjem glave. Uzeh je za ruku, bila je hladna, hladna kao sneg sa Dinare. Dinara, decembar 1994.godine. Hodao sam preko snega, kao hipnotisan, privučen prelepom prikazom. Bio sam ubeđen da je halucinacija, proizvod stresom opterećenog mozga. Možda sam smrtno ranjen, možda već skončavam, a mozak hoće da mi pruži poslednju iluziju radosti i uživanja. Na ovako niskoj temperaturi, pre će otpasti od hladnoće, nego što će mi se dignuti. Dodirnuo sam joj kožu, nikada nisam osetio nešto tako meko, nežno, podatno. Momentalno se digao. Nisam mogao dugo da izdržim. Zario sam se u nju silovito, životinjski, kao da mi se sva snaga i životna energija slila među noge. Pokrenula je nešto duboko u meni, Argus Books Online Magazine 39