Bauljajući po šumi, naišao
sam na ukupno sedam
leševa, identično
rastrgnutih. Osećao sam se
još gore nego kada sam
shvatio da sam u okruženju.
Strah od smrti,
zarobljavanja i mučenja je
poznati strah, strah od
ljudskog, nečeg što možeš
zamisliti. Sada mi se želudac
stezao od nove vrste straha-
iracionalnog, neljudskog,
čudovišnog, što u sred bitke
kida ljudima grkljane.
Kao da me nešto doziva,
okrenuo sam se, i ponovo
ugledao prikazu. Osmehnula
se, ali ovog puta nije bilo
šiljaka-zuba. Osmeh joj je
bio divan, beli blistavi zubi, i
pune usne terale su mi
toplotu u telo. Trebalo je da
pobegnem glavom bez
obzira, ali bio sam sluđen
strahom, stresom,
hladnoćom, borbom za život.
Noge mi zaklecaše kad
poče da se skida. Ovo nije
moguće. Haluciniram.
Pomerio sam pameću,
potpuno i bespovratno.
Pozvala me je sebi,
prstom. Kao hipnotisan,
krenuo sam preko snega ka
njoj.
Novi Sad,
decembar 2004.godine
Sedeo sam na istoj klupi, i
devojčica je ponovo bila tu.
Stalno je zurila u mene.
Ustao sam i otišao u stan.
Odlučio sam da je ignorišem.
Ali je bila ponovo tu, sledeći
dan. I sledeći. I svaki dan.
Samo bi sedela i gledala me.
Prekipilo mi je, savladao
sam strah, seo pored nje,
odlučivši da stvari isteram na
čistac.
,, Je li mala, zašto stalno dolaziš sama ? Gde su ti roditelji ?’’upitah.
Ćutala je. Samo me je gledala tim krupnim crnim očima. Lice joj je
bilo tako bledo.
Bila je mnogo lepa. Lepa kao...
Stresoh se.
,, Ko si ti ? ’’oštro upitah. Nije bilo nikakvog odgovora.
,, Imaš li jezik ? ’’ sada sam već bio ljut. Možda je gluva ?
Devojčica mi isplazi jezik, i ja se nasmejah, preplavi me talas
olakšanja. Hvala Bogu, to je ipak dete. Normalno i zdravo dete,
spremno da zajebava odrasle. Dete, a ne prikaza.
,, Kako se zoveš, nema ? ’’
,, Nisam nema’’ odbrusi ona. Glas detinji, topao... malčice jeziv. Ili
samo umišljam ? ,,Zovem se Ana’’dovrši devojčica.
,,A prezime ? Moraš imati prezime ?’’
Ćutanje.
,,Ti si siroče ?’’ upitah. Odrečno vrti glavom.
,,Gde su ti roditelji ?’’
,, Ti si mi tata. ’’ lupi ona. ,, A mama je...ostala tamo.’’
,, Mala ti si potpuno luda. Ja nemam dece. Kako ti se zove majka ? ’’
,, Ona nema ime. Ti joj moraš dati ime .’’
,, Trebalo bi da te prijavim socijalnom, ili tako nešto. ’’ rekoh. ,,
Očito nemaš roditelje, ili si pobegla od njih. Možda da prijavim policiji
.’’
,, Vodi me kući. ’’ reče devojčica potpuno mirno. ,,Gladna sam. ’’
,, Slušaj, ja stvarno volim decu, ali ne mogu voditi nepoznatu decu
kući. ’’ počeh da se pravdam. ,,Kupiću ti neku pljeskavicu ili ćevape i
ovde doneti .’’
,, Hoću ćufte, pire krompir, i sos od paradajza. ’’zacvrkuta ona, a ja
se strovalih nazad na klupu, potpuno ošamućen. To je bilo i moje
omiljeno jelo.
,, Samo da nešto prezalogajim, i malo se ugrejem. ’’ jezik joj se
odjednom razvezao. ,,Kakav si to čovek ? Ne budi kukavica ! Otac si mi,
moraš mi pomoći!’’
Pogled koji prodire u dubinu duše, bledo lice, čvrsto stisnute šake,
usne skupljene u ljutitu crtu...
,, Dobro. ’’ popustih, poražen. ,, Ali molim te, pazi šta govoriš. Ne
spominji te fantazije kako sam ti otac, inače će me Klaudija izbaciti iz
stana. Obećavaš ? ’’
Ona potvrdi klimanjem glave. Uzeh je za ruku, bila je hladna, hladna
kao sneg sa Dinare.
Dinara, decembar 1994.godine.
Hodao sam preko snega, kao hipnotisan, privučen prelepom
prikazom. Bio sam ubeđen da je halucinacija, proizvod stresom
opterećenog mozga. Možda sam smrtno ranjen, možda već skončavam, a
mozak hoće da mi pruži poslednju iluziju radosti i uživanja.
Na ovako niskoj temperaturi, pre će otpasti od hladnoće, nego što će
mi se dignuti. Dodirnuo sam joj kožu, nikada nisam osetio nešto tako
meko, nežno, podatno. Momentalno se digao. Nisam mogao dugo da
izdržim. Zario sam se u nju silovito, životinjski, kao da mi se sva snaga i
životna energija slila među noge. Pokrenula je nešto duboko u meni,
Argus Books Online Magazine
39