otkrila zube... dva reda
oštrih, kao igla tankih,
neljudskih šiljaka. Bio je to
smeh čudovišta.
To je bilo previše za moje
izmučene živce. Vrisnuh, i
sasuh rafal u prikazu, ali nje
više nije bilo tamo. U
momentu mi je sinulo da
sam odao svoj položaj... i
tako potpisao sebi smrtnu
presudu.
,, Evo nasssss čedooooo.’’
,, Predaj seeeeeeeeee. ’’
,, Vataj pseto
živooooooooooo ! ’’
Spustio sam pušku na
sneg. Glasovi su me
opkoljavali sa svih strana.
Više se nije imalo kud.
Polako sam izvukao kašikaru
iz ranca. Nećete me mučiti i
mrcvariti, pomislih. Možda
povedem i nekoga od vas u
pakao.
Glasovi utihnuše. Učinilo
mi se da čujem nekoliko
slabih krikova, krkljanje, ali
više nisam verovao sebi-
razum me je odavno
napustio na ovoj ukletoj
planini.
Minuti su prolazili, dugi
kao godine. Deset. Petnest.
Pola sata.
Zašto me muče ? Igraju se
sa mnom lovca i žrtve,
prikradaju se nečujno ?
,, Evo me’’ proderah se.
,, Čekam vas! Dođite!“
Ništa. Nema glasova,
nema zvuka koraka, ničega.
Kao da se vreme zamrzlo i
stalo.
Novi Sad,
decembar 2004.godine
Odgurnuo sam od sebe
tanjir pun ćufti, pire
krompira i sosa od
paradajza. Klaudija
uzdahnu. Bio je to još jedan
od onih dana. Jedan od onih
dana- tako ih je zvala. Tada bi se sklanjala u stranu, i puštala me da se
sam borim sa svojim demonima. Nikada nismo pričali o ratu. Klaudija je
pokušala nekoliko puta, ali je nailazila na neprobojni zid ćutnje.
,, Ne valjaju ćufte ?’’ upita me. ,,Nisi ni probao . ’’
,, Super su, ali nisam gladan. Ne mogu. ’’ rekoh.
,, Juče sam srela ženu doktora Marinovića. Možda bi... ’’
,, Ne želim nikakvog prokletog doktora ! ’’lupih besno šakom po
stolu. ,,Nisam lud, nisam depresivan, nemam nikakav posttraumatski
sindrom. Hoću samo malo mira !’’
Klaudiji se oči napuniše suzama. Dokle više ovako, pomisli. Svaki
decembar ista priča. Osećala je nemir u grudima već u novembru, čim
bi moje raspoloženje počelo da se menja.
,,Izašao bih malo vani ’’ rekoh . ,, Treba mi čistog vazduha.’’
Klaudija me razočarano pogleda. Znala je kako završavaju moji
izlasci ; sati sedenja u parku i buljenja u jednu tačku.
Bilo mi je žao Klaudije. Mnogo sam je voleo. Nije klasična lepotica-
malčice j e punija, ali toplih smeđih očiju, duge smeđe kose, i milog lica
na kome je često bio detinji osmeh. Pružala mi je mnogo ljubavi, i
čudio sam se kako je uopšte trpela moja... stanja. Tiho jauknuh. Bol u
zglobovima i kolenu, koji se uvek javljao s kasne jeseni.
Uspomena na Dinaru.
Tada sam prvi put primetio devojčicu.
Došla je sama, bez roditelja, brata ili sestre, sela na klupu i zurila u
lišće ne hajući za graju i igru ostale dece. Pogledi nam se sretoše i
blesak starog straha projuri mi kroz um. Izgledala mi je nekako
poznato... crne, krupne oči noći...duga crna kosa, koja joj je padala
niz leđa...
,,Dosta.’’ rekoh sebi. ,, Nećeš više ići tom stazom. Mučiti i sebe i
druge. Dosta je bilo utvara. Počni već jednom da uživaš u životu.
Prekini da u svakom licu tražiš senku.’’
Ustao sam, i odlučno krenuo nazad u stan. Na semaforu nisam
izdržao, i okrenuo sam se. Devojčica me je gledala pravo u oči.
Dinara, decembar 1994.godine.
Iščekivanje na ratištu je gore i od same bitke. Kada borba počne
lakše je, nestane te paklene neizvesnosti, pritiska koji te ubija. Više od
pola sata sam čučao iza drveta, trzajući se na najmanji šum, ali od
neprijatelja nije bilo ni traga. Kao da su u zemlju propali. Konačno sam
skupio hrabrost, a nisam više ni mogao da ih čekam, izludeo bih- i pošao
sam napred.
Na prvi leš u beloj zimskoj uniformi, naleteo sam posle svega
dvadesetak metara. Grlo mu je bilo preklano, iskidano, ali to nije bio
nož- jasno su se videli tragovi zuba. Oči kao da su još odavale
iznenađenost, ne verujući u ono što ga je snašlo i zaskočilo.
Vuk ? Medved ? Šta bi moglo tako unakaziti čoveka ? Možda je
pucnjava isterala životinje iz jazbina, razbesnela ih do te mere da
napadnu čoveka. Sumnjao sam. Životinje su uglavnom bežale od ljudi. S
razlogom.
Posle deset metara, naišao sam na novog mrtvaca pregriženog
grkljana. Čudno, pomislih- nije bilo krvi.
Argus Books Online Magazine
38