Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 37

Boris Mišić Dinara, decembar 1994.godine. Gubim razum. Vetar me šiba po licu, mećava smanjuje vidljivost, pretvara svet oko mene u ledene senke, belu smrt koja šapuće da je kraj blizu. Jedva vidim desetak metara ispred sebe. Gledam u prikazu koja ne može biti tu, ne na hiljadu i nešto metara nadmorske visine, na snegom prekrivenoj Dinari koja odjekuje od eksplozija granata i puščanih rafala. Prikaza je ipak tu. Visoka, prelepa devojka u beloj haljini, bosonoga, duge garave kose i krupnih očiju crnih kao noć. Smeši se. Osmeh joj je lep, ali ima i nešto jezivo u njemu. Ponovo gledam, da se uverim da me oko ne vara, ali nje nema. Iščezla je. Stežem čvrsto automatsku pušku. Prsti su obamrli od hladnoće, plašim se da će mi se na ovako niskoj temperaturi i puška zakočiti. Uplašen sam i umoran, panika me hvata jer sam u povlačenju zalutao, ostao odsečen od jedinice. Što je najgore od svega, okružen sam i nisam siguran ima li uopšte izlaza. Išao sam kao mesečar, poput zombija, posmatrajuća mrtva, izrešetana tela drugova koja su ležala na putu. Obuze me bes zbog načina na koji su završili, zbog mladosti koja besmisleno potrošena leži u krvavom snegu. Bes i strah, da ne završim kao oni. Tada sam je prvi put ugledao. Čučala je na samom početku krivine, gde se put savijao između gudura. Prelepa, jeziva. Zurio sam u nju, ne verujući otkuda se stvorila. Pogledala me, stavila prst na usne , a onda jednostavno iščezla. Živci su mi ionako bili na ivici pucanja, samo su falile još i halucinacije. Ipak instinkt mi je govorio da ne odbacim upozorenje. Pačijim hodom došao sam do krivine, i u daljini ugledao nekoliko hrvatskih vojnika, u belim zimskim uniformama, kako patroliraju duž puta. Nisu me videli, brzo se povukoh nazad u šumu. Samo se skloniti od puta. Panika me je čvrsto ščepala. Presekli su glavni put, a ja sam slabo poznavao teren u šumi. Sve je izgledalo isto- monolitna belina snega, mrtvo čudovišno drveće, vetar koji peva pesmu smrti. Teško sam disao, srce mi je lupalo kao ludo. Neću valjda završiti u ovoj prokletoj bestragiji ? Tada začuh povike. ,, Ajde, Matooooo ! ’’ ,, Opkoli, Anteeeeee! ’’ ,, Vadi nož, Stipeee ! ’’ ,, Vidimo te, čedoooooooo ! ’’ Pokušao sam povratiti razum, sprečiti još jedan talas panike. Oni su slepi kao i ja, ne vide ništa po mećavi i snežnoj belini. Love zalutale, zaostale, nadaju se da će im urlikanjem slomiti živce, da će odati svoj položaj. E, pa nećete, neću se slomiti. Vičite do sutra. Tada je nastupio košmar. Ponovo sam ugledao utvaru. Stajala je pored bukovog stabla, u beloj haljini, crnokosa, prelepa. Nasmešila se i Argus Books Online Magazine 37