Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Página 13

njemu. „ Ti, kaže Milutin, možeš ostati kod kuće, nakupili su i za tebe svedoke da nisi bio u četnicima, svi ovi naši koji su se već vratili će potvrditi, potvrdiće i pop Nikodije, čak je našao i neke njihove da podrže i overe ispravu. A ja, šta ću, dok je kopilan Rajević živ, moram u šumu! Inače će me u aps, na tešku robiju, ako me i ne ubiju, nije nevernicima verovati! Milutin će mi donositi hranu, ti i Ilinka ne možete, na vas će mot-riti. Neće ovo njihovo dugo, kažu da će Englezi pomoći kralju da se vrati, za mesec, dva, pre jeseni... A onda će ona džukela videti, ko je Milutin Lakić!“ Pričao je još neko vreme, hrabreći samog sebe, a onda mu pogled ponovo pade na mladića u potoku, koji je je još uvek go čučao, kao da vrši nuždu. „ A što se ti, crni sine, ne oblačiš, gde su ti čakšire?“, pitao ga je iznenađeno, kao da ga sad prvi put vidi. Ha, dobro pitanje, pomisli mladić, gde su mi čak-šire, tamo negde nizvodno potoka, valjda, nije se se-ćao... Zapravo, ne zna ni ko je ovaj čovek, koji kaže da se zove Milutin, iako mu je u glavi neki čudan osećaj da ga poznaje? I, što je još čudnije, ne zna ni ko je on sâm, iako ga je ovaj Milutin nazvao Gavrilom? I čitavo ovo bula-žnjenje Milutinovo bilo mu je nerazumljivo, ne zna on ni ko su nekrsti, ni ko su četnici, a kako da zna, kad ni sam nije sav svoj? I bi mu smešna ova situacija, i opet se zasmejao, kao malopre, dok je šljapkao po potoku... Milutin ga je sad gledao ozbiljno, dok mu se ovaj smejao, a onda mu se lice namrači, ustade i poče da viče: „ Što se smeješ, nesrećniče? Gde ti je odelo, nes-rećniče? Gde ti je odeća, crni Gav ¬ rilo?!“ Zaboravio je Milutin sad i na oprez, i nije mario da li ga je neko pratio, video je sina poludelog u vodi, kako se histerično smeje, ustaje, i pruža ruku sa ispruženim prstom prema njemu, u njegova prsa. „ Šta, šta...“, gledao je sebi u košulju, niš-ta nije video, bila je stara, potrgana i prljava, ista kao i juče, pa zar ga Gavrilo, zajebava, šta je njemu?! I smrači se od besa! I stajali su tako, jedan prema drugom, bradati čo-vek na obali, iznenađen i skamenjen, i goli golobradi mladić u potoku, sad mu se već histerično smejući u lice! Gledali su jedan u drugog, i nisu pri ¬ metili treću priliku, ženu duge crne, raspuštene kose, u beloj haljini, koja je stajala na šumskom putu, i sa ispruženim rukama im dirigovala, kao lutkama na kanapima! Milutin lagano podiže pušku prema Gavrilu. Ovaj mu je prilazio, skačući uvis i trupkajući nogama po vodi, nesvestan puške, očigledno se odlično zabavljajući! Na dva koraka od Milutina, puška je opalila pravo u Gavrilove grudi. Još se smejao, gubeći vazduh, i dok je padao, uhvatio se za Milutinove noge. Pokušavajući da se uz njega popne, stezao mu grčevito prljave čakšire. A onda je još jednom zakrkljao i opustio se... Milutin je, kao hipnotisan, repetirao, i okrenuo pu-šku prema svojoj bradi. Zažmurio je i palcem gurnuo okidač. Bio je mrtav još pre nego što je pao preko sina. Žena u belom je spustila ruke. Par trenutaka je stajala, a onda se okrenula i lagano vratila šumskim putem, dalje od potoka... Njen posao ovde bio je završen.
4.
„ Moram da ga stignem,“ rekao je Laki. Zukić ga pogleda iznenađeno.
„ Da ga stigneš? Pa, odvezao se sto pedeset na sat! Do sad je u Novom Beogradu, ili na Bulevaru! Kako znaš gde je otišao? Možda je već i kući stigao.“
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 13