Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 12

je sušio kožu... Puteljak se razvlačio u šumski put, a on je, zadihan, ali ne i umoran, nastavio da trči... Šumski put se sa jedne strane razmakao, pogled mu puče sa leve strane ponovo prema potoku, dok su se hrastovi nastavili ređati u mimohodu njemu sa desna. Poleteo je opet prema vodi, sad već suv, i zapljeskao tabanima po površini vode, dižući vodoskoke... Izronio je iz vetra, preskačući, korakom kojim se u rat koračalo, i široko se nasmejao pokazujući dlanove na kojima su čučale kapi vo ¬ de, uhvaćene u raskoraku između tamo i ovde... Čovek se pojavio odjednom iz senke hrasta, imao je slepljenu kosu na čelu i bradu u kojoj je nosio ostatke doručka. Obučen u pros ¬ to seljačko odelo i, mada je bila vrućina, gunj bez rukava, kome je sunce progorevalo vrhove okovratnika. Stavio je prst desne ruke u bradu, negde u predelu usta, i šistao nesto kao „ pššššššssss!“, utišavajući ga. U desnoj ruci nosio je vojničku pušku. Stajao je u potoku i znatiželjno posmatrao pridoš-licu. Ovaj se teatralno okrenuo iza sebe, gledajući valjda da li ga neko prati, a onda progovorio sebi u bradu, a ona je progutala rečenicu... „ Šta?“, pitao je pridošlicu jer ga nije čuo. Ovaj se okrenuo, i ponovo šištao: „ Ššššš...“, okrećući pušku po rukama. A onda, nešto razgovetnije, zasikta: „ Jesi ti lud, šta li, gde ti je odelo, gde ti je puška, šta vrištiš kao da ti je nož pod grlom, Gavrilo Lakiću, moja budalo...?“ I tada, iz pozadine svesti, doprla mu je misao da on, u stvari, ovog čoveka i poznaje, pa da, naravno da mora ga poznaje... I dok je stajao ispred njega, odje-dnom se postidi svoje golotinje, pokri je rukama i čučnu u vodu. I čovek se sagao, ponovo je gledao iza drveta, i jednom rukom ga pozivao da mu priđe, da mu se sakrije iza širokih, odrpanih leđa... Potrčao mu je, opet šljap-kajući po vodi, a čovek se nestrpljivo okrete, pokazujući mu znak da stane?... da se sagne?,... da požuri...?... Pitao se kakav li mu to znak pokazuje, jer ovaj je nestrpljivo i nerazumljivo mlatarao šakom. Da stane, ili da krene polako? I šta to ovaj zagleda, tamo u šumi? Ne shvatajući više šta se od njega očekuje, on po-novo čučnu, ali sad bliže obali, nogu do članaka, šaka i vrhova guzova u vodi...
Izgleda da je dobro uradio, jer se pridošlici ruka smirila, čučao je pored drveta i osluškivao šumske zvukove. Onda se polako okrete i sede ispod drveta, naslonivši se na stablo. Izgledao je umiren, ne uočivši onoga koga se plašio. Polako je izvadio kesu sa duvanom iz džepa pantalona, prodžarao po njoj prljavim prstima, izvadio malo na papirić i počeo da zavija cigaru. „ Moramo sačekati mrak da uđemo u Lakiće, kaže mi Milutin Jevđić da su oni otpadnici nekrsti formirali tamo oslobodilački odbor i da stražare po celom kraju,“ počeo je tiho da priča, pušeći. „ Kaže da naročito paze na našu kuću, onaj lopov Rajević se natovrzo na mene otkad su mu sina zaklali zimus kod Korenite... A on je sad tamo neka glavna budža, seme mu se zatrlo, dabogda! Misli da sam ga ja zaklao, a nisam, ovoga mi krsta, ne bih ja na decu, greh je. Njega bih, ne bih dvaput razmislio, ali na decu, nikad! Kaže mi moj imenjak i pobratim Milutin, svaki dan je kod tvoje Ilinke, raspituje se, pretresa, džukela, a znam da je bacio oko na lepu ženu, svidela mu se, ona njegova, kažu, ne da mu da se na nju popne, prava Srpkinja, iz ugledne kuće, vratila se ocu po ¬ četkom rata i sad za njega ni da čuje... Zato mi još više žao sina joj, i njen je sin, nije samo od one džukele. Ko zna, možda su ga i oni nekrsti zaklali, da bi na nas ljagu bacili! Šta je za njih da ubiju srpče od četrnaest leta...“, govorio je, činilo se više sebi, nego
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 12