je ugledao natpis na drvenoj tabli pored njega. Zastao je i netremice
ga je gledao.
„Tvoja sudbina je u tvojim rukama!“, čitao je Vučko sa table,
smejući se i pokazujući je Aleksi. „Čitanje sudbine sa dlana… budućnost
je izvesna… Aleksa, evo ti konkurencije!“
Vučko je već bio pripit. Smejao se kao lud na braš-no i gurkao Aleksu
da pogleda.
Aleksa mu je grubo odgurnuo ruku, i prostrelio ga besnim pog¬ledom.
Vučko se uozbiljio i počeo češkati po glavi. Da li je shvatio da je šala bi-
la neumesna, ili se po-vukao videvši da je Aleksa ponovo u mračnom
raspo-loženju, uglavnom, naprečac je zaćutao.
Aleksa je pogledom okrznuo tablu i zaustavio se na ulazu u šatru.
Unutrašnjost nisu videli od zavese, ali Aleksa je znao šta ga čeka
unutra!
Stajao je paralisan neko vreme, osećajući kako mu srce lupa poput
topovske kanonade.
Dečak, koji je Aleksinu ukočenost shvatio kao okle-vanje, brzo se
okrenu prema njemu, gurajući mu šešir pred grudi i pevljivim, zvon¬kim
glasom ga stade nago-varati:
„Uđite, gospodine, samo pet dinara za čitanje iz dlana, pare vraćamo
ako nešto slažemo!“
Aleksa se prenuo, ubacio novac u šešir, i odlučno zakoračio prema
ulazu.
Za njim tromo krete i Vučko, ali dečko vešto zame-ni šešir štapom i
ispruži ga kao da kapiju pred Vučkom zatvara.
„Jedan po jedan, gospodine, samo jedan po jedan!“ reče.
Aleksa je zakoračio prema ulazu u šatru.
A onda, sve se promenillo.
Odjednom, ulaz poče da se udaljava… Napravi još jedan korak, i noga
mu završi do članka u vodi…
Šatra, dečak sa štapom, pa i Vučko, sve je nestalo!
Okrenuo se oko sebe…
…Senke lišća igrale su na licu samo njima znanu igru skrivalicu, uz
muziku šumske ptice. Kao mačevi, srpovi sunčeve svetlosti ulazili su mu
u oko, i on ga zatvori, pa opet otvori i nije bilo svetla, ali nije bila ni
tama. Voda mu je veselo klokotala oko nožnih prstiju, spirajući crnilo
višenedeljnog nepranja... Sagao se i zahvativši šakama hladnu penu ta-
lasića, ispljuskao se po golim grudima. Stresavši se od izne¬nadne
drhtavice, opet se sagao i napunio usta hladnom tečnošću, proždirao je
halapljivo, a višak iz šaka razbacivao po ramenima i leđima... I to mu
nije bilo dosta, nego je seo u šljunkovito korito i veslao rukama,
gurajući sa plitkom vodom i gomile belih, sivih i crvenih oblutaka sa
dna. Osetio se oslobođenim i od osvojene slo¬bode, dobio želju da viče!
I vikao je šumske ptice, vikao je istočni vetar, vikao je svakog koga se
setio, a onda, onda više nije vikao, nego je vrištao od radosti!
Ustao je go iz korita potoka, i onda se zatrčao uzvodno. Voda je
negde bila plića, a negde dublja, i te dubine je preskakao, trčeći sve
brže, ne osećajući bol od izudaranih i izranjavanih tabana. Pevao je sa
pticom, koja ga je pratila, a onda im se pridružila još jedna, pa još
jedna, pa je čitav ptičji hor pevao pesmu kojom je dirigovao! Pesma o
lepoj ženi koja ga čeka, negde tamo iza šume! Istrčao je nag na oba¬lu,
šuma se pred njim rastvorila u puteljak, puteljak se provlačio između
višedecenijskih hrastovih stabala. Osetio je žir pod taba¬nima, vetar mu
je sušio kožu... Puteljak se razvlačio u šumski put, a on je, zadihan, ali
Argus Books Online Magazine
11