Onda sam se nekako
sa lakoćom podigao i video
da nikog nema, ali sluđeni
mozak je radio.
-Znam da si tu,
veštice, nema svrhe da se
kriješ. Dobro, samo čuvaj se
kad te budem našao.
Počeo sam da
mahnitam po stanu, da joj
se derem, da joj kažem sve
ono što sam godinama
taložio na srcu, sve ono što
sam hteo da joj kažem a
nisam, rekao sam praznom
stanu.
- Mrzim te matori
šišmišu, tvoj život na zemlji
je bio bez-vredan, pa si s’
njim i moj učinila
bezvrednim. Mrzim te,
mrzim te, - drao sam se kao
lud - mrzim te što mi nisi
dala vazduha, što si me u
bolest oterala, što zbog tebe
nemam ni kučeta,ni mačeta,
mrzim te.
Mrzeo sam je iz
dubine duše,ali više od svega
mrzeo sam sebe, što sam
dozvolio i trpeo svih ovih
godina njenu torturu i
torturu drugih ljudi, što
nisam nikad smogao
hrabrosti da se raz-derem i
kažem:
- Pustite me svi na
miru, da živim život onako
kako ja ho- ću! Bio sam
celog života kukavica i na
kraju sam zamrzeo sve zbog
ličnih neuspeha. Onda sam
se prosvestio i video da
sam sam u stanu i zaplakao.
Plakao sam kao dete i
proklinjao svoj život.
Neko je pokucao na
vrata. Pustio sam da kuca,
nisam i-mao snage da se
pomerim, i nisam želeo da
se pomerim. Ležao sam na
kauču i slušao kako me
komšinica doziva:
- Komšija, jeste li dobro, čula sam neku galamu. Halo
komšija, jeste dobro? - nastavljala je da lupa u vrata.
- Odlazi - rekoh joj - ostavi me na miru.
Matora veštica, sve je čula i znala šta se dešava u zgradi.
Kucanje je prestalo a ja sam zaspao. Ne znam koliko sam spa- vao.
Kada sam ustao stan je smrdeo na pokvarenu hranu, na moj znoj.
Pipnuo sam glavu, imao sam temperaturu, pa sam se zbog nje
preznojavao. Majica mi je bila mokra, smrdeo sam kao tvor, pantalone
su mi smrdele, upišao sam se. Skinuo sam sve sa se-be. Otišao u
kupatilo, pustio hladan tuš, seo dole i gorko zapla- kao. Plakao sam
nad svojom sudbinom, pitao sam se kad bi sad ovde umro, ko bi me
pronašao. Nikom nije stalo do mene, ni-kom nisam bio potreban.
Jebeni, smrdljivi alkoholičar, narko- man početnik, gutač svih mogućih
tableta za lepo raspoloženje, pa stvarno kome bi i bio potreban? Jedino
bi komšinica, koja mi je lupala na vrata, osetila smrad od mog
raspadnutog tela i poz- vala vatrogasce. Miliciju možda. Pokušao sam
da ustanem, ni- sam mogao. Pokušao sam s’ jednom rukom da se
držim za la-vabo a drugom za slavinu od tuša ali ruke su mi bile slabe,
noge takođe, nisam mogao da se pomerim. Još jedan pokušaj i polako
sam uspeo da pokrenem ukočena kolena. Stao sam jednom no-gom na
pločice, bile su mokre i klizave. Poslednje čega se se-ćam je kako
letim glavom pravo prema wc šolji.
Budim se. Oko mene sve belo. Bolnica. Sestra mi se sme-ši. Kaže:
Dobro je, probudili ste se, sad ću zvati doktora.
Dolazi doktor, visoki, ćelavi čovek, kaže:
- Dobar dan, kako ste? Ja sam dr.Lukić. Bili ste malo u
nesvesti, udarili ste glavom u wc šolju, jel’se sećate?
- Sećam se, a ko me je pronašao? - pitam najnebitniju stvar
u tom trenutku za njega,a za mene je taj podatak bio jako bitan.
- Ne znam - kaže doktor.
Sestra, matora baba, sa pikslama a očima i mini valom na
kratkoj kosi, (frizura kakvu inače nose sve babe) koja svo vreme stoji
u njegovoj senci kaže:
- Ja znam, tu je ona, došla je s’vama, vaša komšinica, ho- ćete
da je vidite?
- Koja komšinica, upitao sam?
- Pa ne znam koja, rekla je da vam je komšinica i molila da je
obavestimo kako ste.Tu je ona ispred u hodniku, ako želite da je vidite
mogu da joj kažem da uđe?
- Ne želim nikog da vidim! - rekoh.
- Zašto tako? - nasmeja se Lukić - dobro, ja imam pos-la, bitno
da ste se vi probudili, imate jedan hematom na glavi, i jednu
posekotinu, od udarca, to smo zašili, mislim da je s’vama sve u
najboljem redu, uradili smo CT glave, tu je sve dobro, sa- mo bih voleo
da ostanete ovde dok ne stignu laboratorijske ana-
lize, to ćemo već sutra da obavimo, a vi ovde mirujte, oporavite se
malo i pustićemo vas kući - reče, steže mi ruku, nasmeja se i ode.
Blago tebi - mislio sam - šetkaš taj tvoj beli mantil, štip- kaš
sestre po hodnicima, lako je tebi da se smeškaš i da budeš miran.
Pacijent neki ti donese flašu viskija i tebi je lepo. Da si u mojoj koži
pitao bi te da l’ bi se smeškao, a i ta lujka što me je pronašla, kako je
smela da uđe u moj stan? Zašto me nije pustila da umrem? Mrzeo sam
je, nju najviše. Moje muke bi sada bile okončane, samo da ona nije
Argus Books Online Magazine
106