gurala nos tamo gde ne treba. Ma-toro njuškalo. Sve je bilo tako dobro: pao sam, umro, i to je to. Nisam trebao da razmišljam na koji način bih svršio ovu moju šaradu od života. Ali ne, to ne bih bio ja! Sve što uradim- ura-dim loše, pa tako i u smrt ne mogu da odem iz prvog puta. Moram da se pomučim.
Iz razmišljanja me prenula žena koja mi je nežno dodir- nula ruku. Čak sam se i prepao od tog dodira, jer već dugo ni-sam osetio dodir drugog bića, pa sam naglo izvukao ruku iz njene, pri tom prepavši i nju. Gledali smo se uplašeno. Ona me-ne kao srna lovca, ja nju kao lovac medveda. Bila je prelepa. Godina- oko trideset, visoka oko metar i šezdeset, teška oko pedeset, crne duge kose, usana crvenih kao zrele jagode...
- Ko si ti?- upitao sam.
Ona me gledala kao da ne razume pitanje. Šta bi bilo kad bih joj postavio neko ozbiljnije pitanje, na primer: koja reka teče ispod Savskog mosta, ili koliko brzina ima bicikla petobrzinka. Mogu samo da zamislim kako bi me gledala.
-Ko si ti?- ponovih, razvlačeći reči da bi ih glupača razu-mela.
-Ah, da- zbunjeno će ona- ja sam vaša komšinica, nova, uselila sam se pre dva dana. Živim u stanu ispod vašeg, u broju jedanaest.
- A ti si ta kravetina koja se šunjala i koja me otrgnula od mog spasenja- hteo sam da joj kažem- ali nisam umesto toga rekao sam:- Što ste dolazili kod mene?- Voda iz kupatila je prodrla u moj stan, nije vam bila za-tvorena slavina. Plafon mi je skroz uništen. Zvala sam vas niste odgovarali, a pošto vrata nisu bila zaključana ušla sam da vidim šta je u pitanju.
Pričala je i gledala me onim uplašenim očima, kao da se plašila da ne skočim iz onog kreveta i udavim je golim rukama. Ne kažem da ne bih voleo, ali odvođenje na psihijatriju sam o-stavio za drugi put.
- Dobro- rekao sam i počeo da nameštam jastuk, okrenuo sam se na stranu i zatvorio oči kao da hoću da spavam, mada mi se nije spavalo, tek što sam se probudio, hteo sam samo da ode.
- Dobro- reče ona stojeći još uvek pored mog kreveta-sad kad sam videla da ste dobro mogu kući.
- Pa idi- promumlao sam- a račun za štetu pošaljite mi poštom, molim vas!
Šta je očekivala guska? Da joj napravim mesto da sedne pored mene, ili da joj kažem hvala. Idiotkinja. Upropastila mi je sve ono što sam želeo a nisam smogo hrabrosti da to ostvarim sam. Isprečila mi se na putu za večnost, uprskala sastanak s ' Hristom i još je očekivala hvala! Glupača. Pogledao sam ispod trepavica, otišla je.
U bolnici sam ostao dva dana. Prvog dana su mi uzimali krv na analizu, a drugi dan kad su rezultati stigli i kad se ispo- stavilo da je sa mnom sve u redu,( a inače u mom telu ništa nije bilo u redu) pustili su me kući. Mislim da su bili srećni kada su mi videli leđa jer sam za ta dva dana uspeo da svakom radniku kliničkog centra, bilo da je doktor, sestra, bolničar ili najobični- ja čistačica, zagorčam život groznim opaskama, pa je sestra, ko-ja me je dočekala sa osmehom na licu, kada mi je donela otpus-nu listu, bacila istu na krevet i rekla:- Potpisuj i begaj, da te moje oči više ne vide.- Ha- rekao sam- videćeš ti mene u snovima, kao astral-nu projekciju, nećeš me se lako otarasiti!
- More begaj- rekla je vidno ljuta, a meni je bilo drago što sam uspeo da je iznerviram. Još par ljudi sam iznervirao pre nego što sam napustio klinički centar.. Doktora, kome sam se zahvalio na lečenju poklonivši mu svoj autogram na salveti,( ne znam zašto se iznervirao, salveta je bila čista, donošena uz svaki ručak, dvoumio sam se izmedju nje i toalet papira?) Čistačicu, kojoj sam odlazeći izgazio sveže izriban pod, pazeći da samo stajem na ne osušena mesta i portira jer sam se malo vozao gore-dole liftom, a onda sam, spustivši se na prizemlje, ostavio otvorena vrata lifta, ostavljajući tako teške bolesnike da čekaju uzalud prevoz. Čuo sam psovke portira upućene meni, mladog, nabildovanog dečka, dok je trčao da zatvori vrata lifta. Onda mi je dosadila ta glupa igra, nerviranja okoline. Pozvao sam taxi i otišao u stan. Vukao sam se uz stepenice, jer niko sa mnom u bolnicu nije poneo štap, kog no-sim još od dvadeset i šeste godine. A sada mi je koliko- zapitao sam sebe- puno, trideset sedam, a kao da sam živeo sto trideset i sedam, tako sam se osećao a bogami tako i izgledao.
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 107