Danijela Jovančić
Danijela Jovančić
Ne znam tačno kada sam počeo da mrzim sve ljude. Znam samo da sam ustao, odvukao se do kuhinje, skuvao sebi kafu, pustio tv, i s’ mržnjom posmatrao i jutarnji program, i ves-ti, debele i zadrigle, matore, voditelje i zgodnu voditeljku vre-menske prognoze, a kada sam uzeo štap u ruke i krenuo do pe- kare da kupim vruće filovane kifle i jogurt za doručak, mrzeo sam i prodavce cveća ispred moje zgrade, i vozače automobila koji su mi trubili zbog moje sporosti pri prelasku ulice, pa čak i devojku iz pekare koja je inače bila uvek ljubazna prema meni. Nastavio sam da mrzim sve i svašta i kad sam se vratio kući. Mrzeo sam mali jednosobni stan koji mi je ostavila baba u nas-ledstvo u zamenu da je čuvam dok ne umre. I čuvao sam je, sve dok mi nije izvukla zadnji gram radosti iz tela i skratila polovi-nu mog zivota, tako da sam u njenim zadnjim danima poželeo i sam da umrem. Mrzeo sam i nju. Iako je prošlo tri godine od ka-ko je umrla i dalje kada je tišina, noć, ili vreme odmora, čujem njen glas kako me zove. '' Aleksa daj mi vode, Aleksa, palo mi je jastuče, Aleksa što ne radi ovaj daljinski, Aleksa otvori mi pro-zor... pa nakon pet minuta Aleksa zatvori prozor.'' Tada se naje-žim, setim se svih svojih muka s’ njom i zapitam se da li je ova rupa od stana bila vredna tolike moje žrtve?. Doručkovao sam, zapalio cigaru i razmišljao šta bih mogao da učinim da taj dan učinim drugačijim od ostalih monotonih, praznih dana koji su se ređali u mom životu. Kao i obično nisam smislio ništa. Uk- ljučio sam radio jer sam pomislio da ljude koje ne vidim neću moći ni da mrzim, ali promukao glas nekog voditelja s’ radija me je još više iznervirao. Pričao je o gužvama u saobraćaju, o-baveštavao od koliko do koliko određene oblasti u gradu neće i-mati struju, pošto će EPS isključivati struju neurednim platišama, koji deo grada neće imati vodu, koji vozovi kasne a koji ne-će ni krenuti, ko je tog jutra odlučio da štrajkuje, a sve je to go-vorio nekim veselim glasom kao da čita neke sportske vesti a ne crnu hroniku našeg grada. Ispsovao sam ga i jakim udarcem is-ključio radio. Onda sam otišao do radno stola u čijoj fioci mi je stajala ovomesečna doza trave. Ispraznio sam jednu cigaretu, nagurao u nju travu, otkinuo filter i smotao drugi od kartončića i dnevna doza sreće je bila spremna. Gust dim trave se raširio po stanu, već prvi dim mi je doneo osmeh na lice. Volim miris trave i čim ga moj nos nanjuši, usne mi se automatski razvlače u os- meh. Kakav je to osmeh to nikad ne bih mogao da opišem, ali siguran sam da deluje sablasno, nešto kao kada vampir u filmo- vima oseti krv. Tako nekako. Prvo mi se cela soba okrenula za trista šezdeset stepeni, srce je htelo da izađe iz zagađenog tela, ubrzano je kucalo, kao da je molilo da ga pustim napolje, onda sam osetio nečije disanje u sobi. Bio je neko meni iza ledja ali ja nisam mogao da se okrenem, samo sam čuo kako taj neko meni iza leđa diše duboko i ravnomerno. Uplašio sam se, onda su misli po glavi počele da se množe, da se dele i ne povezuju.
- Baba- razdrao sam se- znam da si ti, ne šunjaj mi se iza leđa čuješ li!
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 105