Od kada je stupio na ovaj
„put“ nije imao mnogo
izbora ili,bolje reći, svaki
koji je načinio dovodio ga je
u još goru situaciju. „Od dva
zla biraj manje“ - sećao se
da je to jednom davno čuo.
Od koga i gde, to nije mogao
da se seti. Svakako, u nekom
prošlom životu, u kome je
još bio dečak, a ne odrastao
čovek. No, i to je bio njegov
izbor, setio se sa mučninom.
Možda njegov poslednji pravi
izbor. I tada je pogrešio, zar
ne? Ili nije? Zar sve ovo nije
bila njegova životna želja?
Taj poslednji slobodni
izbor ostavio je u
zadimljenoj, znojem i
alkoholom ispunjenoj sobi,
dok su ga iz nje ispraćala
iskežena lica i iznosile
snažne ruke obavijene oko
njegovog mršavog tela. Taj
izbor i sloboda nestali su u
tami jednog nepostojećeg
oka, na groznom licu, koje
mu je tu slobodu svojom
rečju i oduzelo. Posle toga
je dobio novi život.
Najpre je dobio ovu
garderobu. Rashodovana
uniforma nakoga kome više
nije bila potrebna na njemu
je visila, iako je bio visok.
Bila je nekoliko brojeva
veća. Čizme na nogama bile
su se raspale, a na mnogo
mesta đon je prosto zinuo.
Od intendanta postaje,
čoveka pakosnog lika,
zadužio je još pojas i jednu
čuturicu, kao i pogled koji
kao da ga je pitao „Šta je
bilo, zar si očekivao novo
odelo?“, a onda čuo i jedno:
„Gubi se!“. Posle toga,
odveden je u baraku, gde je
trebalo da prespava. Baraka
je bila prepuna ljudi koji su
nepodnošljivo smrdeli, ali
kreveta za njega nije bilo.
Skoro da se prevario i pitao
gde će leći, kada ga je neko šutnuo poput pseta i pokazao mu mesto na
podu. Jedino dobro u svemu je to što je bio relativno blizu male
bubnjare, pa je ipak mogao da se ogreje.
Sutradan su ga odveli na šišanje i obrijali skroz do glave. Brica ga je
propisno počupao dok mu je skinuo svu onu oštru i kovrdžavu kosu sa
glave, onda ga pljusnuo po goloj lobanji i promrmljao „Sad izgledaš
opasno, crve!“. Posle toga je krenu