Nebojša
Petković
Poslednji grad:
Prvi deo
Potraga
Izbor
Gle iznesoh danas preda te
život i smrt,
dobro i zlo
Ponovljeni zakon 30/15
U sobi je bilo hladno. Osim kreveta, u suprotnom uglu, nalazila se
čelična peć i nekoliko cepanica uredno naslaganih pored nje, ali ognjšte
beše mrtvo. Prošlo je već neko vreme kako vatra nije paljena, a zidovi
su brzo upijali zimsku studen i prenosili je u polutamnu i neveliku
prostoriju.
Dok je sedeo na krevetu, tresao se, a zubi su mu cvokotali. Nekako je
znao da za to ne može da zahvali isključivo hladnoći. Malo se
promeškoljio i cupnuo nogama, u nadi da će odagnati osećaj od sebe, ali
pošto je zastao, drhtavica i cvokot ponovo su se vratili, ovoga puta još
žešći. Na sebi je imao samo stare, poderane pantalone, nekada crvene,
sada dobro izbledele, i džemper iste boje, prošaran rupama od moljaca
na mnogo mesta. Kako bi mu sada dobro došao kakav ogrtač, makar i
najtanji, u koji bi se umotao od glave do pete, siguran da bi ga spasao
zime. Zime... možda, ali sve drugo bi ostalo, turobno pomisli u sebi.
Krevet, na koji je spustio svoju malu i koščatu stražnjicu, ustvari je
bila velika daska poduprta sa nekoliko balvana, preko koga je prostrta
prljava rogozina, koja celu skalameriju uopšte nije činila udobnijom.
Pomisao da bi mogao da se podvuče pod nju odbacio je sa gađenjem,
dobro osećajući njen smrad: „Sigurno je puna stenica“. Jedino u vezi sa
njom što ga je uznemiravalo više, bio je svetlucavi predmet položen
preko te prljavštine, nedaleko od njega. Sjaj na njemu poticao je od
nevelike svetlosti koja se probila kroz mutna okna prozora. Bledi
mesečev zrak našao je svoj put kroz tamu malene sobe, spuštajući se na
sivu prostirku i odbijajući od hladnog čelika. Na ivici kreveta stajao je
nož.
Posmatrao ga je svojim krupnim očima, dok se trudio da zaustavi
donju vilicu i prečuje nesnosan zvuk svojih zuba. Sve je to od straha,
shvatao je, prokletog straha koji ga je sasvim obuzeo. Ali, bilo je i
hladno.
Nije želeo da ga dodirne, iako je znao da je baš njemu namenjen i da
će kad-tad morati. Ili neće, izbor je na kraju krajeva bio samo njegov.
Da, samo kakav je to izbor, dopustio je sebi jedan gorak osmejak, koji
se brzo istopio, ustupajući mesto novom talasu grčenja mišića lica.
Argus Books Online Magazine
96