Sutradan je ustao iz
kreveta rešen da ubije
dečaka u sebi.
Kako je vreme odmicalo,
činilo mu se da je u tome i
uspeo. Filosofija koju je
odavno negovao, da najjači
opstaju u ovome svetu, dala
mu je opravdanje za sve što
se desilo, a blaženstvo
zaborava prebacio je poput
toplog ogrtača preko sebe.
Čak se i situacija oko njega
menjala. Bilo je sve manje
prozivki i ponižavanja, a
njegova veština sa drvenim
mačem postajala je sve
bolja. Osećaj koji je odavno
zaboravio, polako se vraćao i
on je počinjao sve više da
uživa. Napeto je isčekivao
časove obuke u kojima više
nije uzmicao, pokušavajući
da se izvuče sa što manje
povreda, već napadao
izlažući se udarcima i
jednako ih zadajući. Ponosio
se modricama i podlivima i
bivao je srećan kada se u
baraku vrati krvavih usana.
Na podsmehe je odgovarao
kezeći se, što začudo, nije
gnevilo njegove prozivače,
već ih veselilo. Rastao je u
njihovim očima.
Nije prošlo mnogo, a
zapovednik postaje, čovek
rugobnog lika, od koga je
bežao glavom bez obzira,
moleći se da na njega ne
baci ono jedino preostalo
oko, sada ga je primetio i
pozvao ga kod sebe.
Razgovor nije bio dug, niti
prijatan, ali se on ipak
osećao zadovoljnim posle
njega. „Vidim da si se
uklopio, crve!“ - rekao mu
je. „Uskoro ćemo imati malo
prave tuče i ako te ne ubiju,
možda te čeka sjajna
budućnost.“ Klimnuo je
glavom, pokušavši da kaže
nešto, ali ga je zapovednik oterao psovkom. Bio je ponosan. Postao je
poput ostalih.
Prava tuča desila se brže no što je slutio. U njegovu postaju koja nije
brojala više od tridesetak ljudi dovedeno je još nekoliko desetina sličnih
probisveta sa sve surovijom fizionomijom jedne od druge. Shvatio je da
se nešto sprema, dok je posmatrao dupliranje brojnog stanja. Bio je u
pravu. Jutro posle okupljanja, zapovednik je poterao čitavu postaju, sve
do samog kuvara, u marš ka nepoznatom. Nedelju dana bilo im je
potrebno da stignu do jednog klanca, na čijim strminama su se ulogorili.
Još dva dana da tu sačekaju četu suparničkog klana, koja ih uopšte nije
očekivala i koju su zaskočili, u po nju, najgorem položaju.
Zasuli su, sa visine, strelama i kopljima, ljude u crnom, a onda i
kamenjem, da bi se odmah potom sjurili na njih i dotukli ih mačevima i
sekirama. Udarali su mahnito po ljudima i konjima, čiji se ropac spojio u
jedan. U početku se ukopao, potpuno šokiran prizorom klanice u dnu
kanjona. Krv je prštala na sve strane, a gore od urlika umirućih ljudi
beše samo stravična njištanje konja. Onda ga je za rame povukao jedan
od starijih vojnika iz njegove postaje, koji je često umeo da mu zalepi
šljagu u prolazu u onim prvim danima. „Polazi crve, zar