- Ne brinite, cipele su mu
čiste. Ja šam...sam ih jutros
otpakovala iz kutije.
- Bez obzira. Ako ga
pustim sada ko zna šta će
mu sledeće pasti na pamet.
Uf, bole me ramena. Sine,
jesi li se to nagojio dok sam
ja bio odsutan?
- Niste primetili? Porastao
je tri šantimetra otkad ste vi
otišli!
Otac ga je zagledao od
glave do pete, kao da je
raga koja treba da zameni
rasno grlo u ergeli trkaćih
konja.
- Pazi stvarno. Idem do
sobe da se odmorim. Za tri
sata moram da budem na
sastanku Glavnog odbora i
potreban mi je svaki sekund
sna koji mogu da dograbim.
Te noći je ležao u svojoj
sobi, očiju prikovanih za
plafon. Želeo je da, snagom
svojih misli, stvori svog
starijeg dvojnika kojeg je,
nakratko, video u potoku pre
nego što će ga mangupi
zagnjuriti. Mesec je bio
visoko iznad domova
imućnih, crven i zlokoban.
Soba je bila toliko svetla da
nije morao da pritiska
prekidač. Izašao bi njegov
dvojnik iz tavanice kao iz
vode. Isplivali bi prvo nos,
vrhovi stopala, zatim ruke,
jedna, druga, trup, noge.
Njegov dvojnik bi nosio
uniformu. Visok, snažan,
opaljen Suncem. Bio bi ono
što on nije – pravi Tamni
Ratnik. I onda bi se zagledao
u njega i otisnuo s tavanice.
Sleteo bi do njega na krevet
i spustio svoju ruku na
njegovu. Preneo bi mu svoju
snagu i on bi odrastao u
jednom trenu. Njegovo telo
bi poraslo kao telo one
devojčice iz romana, one
radoznalice koja je pojela
pečurku. Visok i snažan, krenuo bi prema vratima i blago sagnuo glavu
da se ne udari. Da, toliko bi bio visok. A onda bi se spustio niz
stepenice, krenuo prema vratima i izašao. I niko ne bi mogao da ga
zaustavi. Ni Cvetika, ni otac. Možda bi otišao do Cvetkine sobe i poveo
je sa sobom. A onda bi otišli negde daleko i živeli u slamnatoj kolibi na
plaži. Zaposlio bi se kao vojnik u nekoj armiji koja bi se tukla protiv
ljudi koji imaju isti onaj grč na licu koji ima njegov otac.
Nešto se pomerilo ispod tavanice. Začuo je blago krckanje. Nešto
kreča se odlomilo i, dok su snežni komadići padali prema njegovom licu,
raspršili su se u desetine komadića. Tavanica se pretvorila u veliki
snežni oblak koji može da svakog časa izruči mećavu na njegovu glavu.
Učinilo mu se da se deo plafona blago ispupčio. Ta izbočina je ličila na
minijaturnu piramidu. Nos, pomislio je, to je njegov nos! Sklopio je oči
i pokrio se ćebetom.
- Ne smeš da dođeš, ne smeš da dođeš!- mrmljao je.
- Ne smem ali sam ipak tu. Tamni Ratniče, pogledaj me! - oglasio se
momak. Njegov glas je bio blag ali je njegov akcena Ё