zemlji koja je, ako se
izuzme suludi građanski rat,
bila raj na zemlji, o dugim
peščanim plažama,
vodopadima, šumama punim
šarenog tropskog voća,
plemenima koja nikad nisu
videla belog čoveka. Znao je
da se tad nasloni na njene
male, čvrste grudi i zamisli
tu zemlju u koju bi pobegao.
A onda bi ga ona protresla i
rekla da je vreme da ode u
krevet. Molio je da spava
pored njega ali su njegovi
zahtevi bili uzaludni.
- Veliki dečaci špavaju
šami!- rekla bi mu i zatvorila
vrata.
Imala je Cvetika i svojih
čudnih ispada. Znala je, kad
bi ga vozila u školu, da gleda
iza ramena, osvrće se.
Ponekad bi zastala, spustila
glavu na volan, sklopila
svoje blago ukošene oči, tiho
se pomolila jezikom koji nije
bio njen a zatim, sa suzom u
oku, nastavila vožnju.
Jednom prilikom je Tamni
doručkovao i slučajno
ispustio parče hleba na pod.
Nije obratio pažnju na to i
nastavio je da jede. Cvetika
je skočila sa svoje stolice i
povikala na svom jeziku:
- Podigni hleb! Odmah!
Tamni je uradio kako je
naredila i prineo hleb
ustima.
- Ne! Uzmi hleb i stavi ga
u onu kesicu! Odnećemo ga
u park, izdrobiti i dati
golubovima.
Zatim mu je prišla i
zagrlila ga. Njeno čvrsto telo
se blago streslo.
- Zapamti, hleb se ne
baca! Njega uvek neko treba
da pojede! Neki ljudi bi
uradili sve da imaju ono što
si ti bacio, razumeš?
Negde u to vreme, plakati
sa licem Ratnikovog oca su
preplavili grad. Na njima je Iskren gledao pred sebe sa prikrivenim
grčem na licu, kao da pati od konstipacija. Dečak