- Kod mene si greškom?
- Da, ja sam određen da
lutam. I ti ćeš lutati. Videćeš
već. I srešćemo se ponovo.
- To kažu u filmovima.
- Da, - rekao je momak s
kiselim osmehom- ali ti i ja
ćemo se stvarno ponovo
sresti. Ne mogu ti reći kad
ali dovoljno je i ovo.
-Ko si ti?
-Ja sam budući ti. Sad
sam klinac par godina stariji
od tebe ali sam se prikazao u
onom obliku u kojem ćeš ti
biti kad uđeš u moju kožu.
- Odakle si?
- Iz jedne zemlje, ne
toliko daleko od tvoje.
- Hoćeš li da mi je
pokažeš?
Pobednik Ljudi se
namrštio. Izvukao je belu
paklicu mekog pakovanja iz
gornjeg džepa. Zubima je
izvukao cigaretu i zapalio je.
Othuknuo je. Dim je ispunio
sobu. Duvan je imao čudan
miris koji je Tamnom zaličio
na tamjan. Vojnik je bacio
paklicu na krevet. Tamni je
uzeo paklicu polako, kao
relikviju. Bila je ispisana
čudnim slovima koja do tada
nije video.
- Ne bi želeo da ideš
tamo. Grozno mesto. Bar
sad. A pre, svako ko bi došao
rekao bi da nema mnogo
takvih mesta. Danas, takvih
mesta ima koliko hoćeš.
- Zašto to kažeš?
- Zato što su retka mesta
kao tvoja. Mesta na kojima
siti, zadovoljni ljudi žive u
miru.
- Kod tebe je rat?
- Trenutno je mir ali će
biti rat i gore od toga. Znam
da će biti. Uskoro. Ne znam
kako ali znam.
- Pa što ne kažeš tvojim
mami i tati da će biti rata?
- Kad bih im rekao pomislili bi da sam lud. Niko ne veruje da se kod
nas može zaratiti a kad jednog dana počne ubijanje svi će reći: “ Da,
znao sam da će do toga doći“. Dečko, uživaj u tome što imaš i dok
možeš jer dolaze strašna vremena.
Tamni se naježio i sklopio oči.
- Ti ne postojiš! Gubi se!
Pobednik Ljudi ga je zgrabio za obraze. Lice mu je bilo u suzama.
- Ja postojim, stvaran sam koliko i ti! Pogledaj me! Nisam došao da
bih te plašio već da ti pomognem.
- Meni?
Vojnik je spustio svoje ruke. Obrisao je suze ivicom rukava. Tamnom
je u tom trenutku postao neobično drag, kao da je njegov izmišljeni
mlađi brat.
- Postaješ tipično razmaženo derište. Tata ti je kriv, mama ti je
kriva, svi su ti krivi! Jeste, krivi su i to prilično ali, to nije cela priča. Ti
želiš da se svetiš, da ubijaš. Znam da ne misliš tako ali ti pada na
pamet. Deca su surova, nisu takvi slatkiši kakvim ih ljudi predstavljaju.A
odrasli, oni su tek priča za sebe... Slušaj, ono što hoću da ti kažem je
jednostavno: ti moraš da napraviš svoj svet. Nađi nešto što te zanima i
radi to, razumeš? I nemoj da zapostavljaš školu.
Tamni se nasmejao.
- Sad zvučiš kao tata!
Vojnik je zapevao na svom čudnom jeziku, prepunom grubih
suglasnika koji su se kotrljali preko njegovog jezika kao odron preko
slabina planine. Imao je lep, dubok glas a melodija je bila razigrana,
podrugljiva.
- Šta to znači?
Neznanac se nakašljao, sklopio oči i otpevao:
“Ne daj bože da budemo k'o ćale,
ne daj Bože nismo valjda tolike budale!”
- Smešna je. Sviđa mi se.
- Jeste smešna ali, to što treba da učiš ne znači da ja zvučim kao tvoj
ćale. Da budemo iskreni, škola nije preterano važna. U mojoj zemlji ima
gomila budala koje nisu završile nikakvu školu pa su opet puni novca.
Takvih budala sigurno ima i u tvojoj zemlji koliko hoćeš. Ali, to nije
bitno. Ono što je važno je da imaš svoj svet koji niko ne može da ugrozi.
A kako ćeš to da uradiš? Tako što će izgledati da je spolja, izvan tvog
sveta, sve u redu. Kakve su ocene, sine? Odlične, ćale. Lepo jedeš,
uredan si, mirno spavaš? Da. Kapiraš? To je sve što žele da znaju i on i
Cvetika. A šta radiš kad te ne paze? To je tvoja stvar. Pomisli samo šta
sve možeš da uradiš.
- Šta to?
Pobednik je bacio cigaretu na pod i zgazio je kao bubašvabu.
- Dečko, ti možeš sve. Bar u svom svetu.Spremi se što bolje jer, kad
dođe vreme, treba