od njega i Onaj Koji Se Ne
Boji Vukova, zdepasti
plavušan, njegovih godina.
Njegov zadatak je bio da, s
mrežom koju drži u rukama,
pokupi pastrmke koje će
momci poterati niz potok.
Drhtao je dok se polako,
bosonog spuštao u potok.
Voda mu je bila do kolena.
Dno potoka je bilo kamenito
i pokriveno finim muljem,
palac debelim. Stao je na
najužem mestu i razvukao
mrežu.
- Nije dobro- rekao je
Samotnjak.
- Da. Nisi razmakao
mrežicu kako treba- dodao
je buca.
- Nagni se- komandovao
je crvenokosi. Tamni je
uradio kako mu je rečeno.
Nagnuo se napred i potopio
mrežu još dublje. Voda je tu
bila suviše jaka pa bi mu se
mreža izmigoljila svaki put
kad bi je pritisnuo.
- Beži mi mreža. Da
stavim neki kamen?
- Pa da nam pocepa
mrežu?- primetio je
Samotnjak podsmešljivo i
dodao- Sad ću da ti pokažem
kako se to radi.
Samotnjak i njegov brat
su ušli u vodu. Samotnjak je
bio s leve a Vukolemalac je
bio s desne strane.
- Nagni se još malošapnuo mu je Samotjnaknisi valjda gradska
razmazotina, a?
Nosom je dotakao ledenu
površinu potoka. Odraz
Tamnog Ratnika je zaigrao
na lelujavoj površini a zatim
je iščezao. Ugledao je lice
mladića. Imao je njegove
crte. Samotnjak ga je
zgrabio za potiljak i snažno
zaronio njegovu glavu u
vodu. Tamni se otimao ali
stisak nije popuštao.
- Pritisni ga i ti, šta čekaš?- povikao je Samotnjak i brat mu se
pridružio u davljenju. Usta i grlo uhvaćenog dečaka su počeli da se pune
vodom. Želeo je da izbaci vodu napolje ali nije mogao. Tela njegovih
mučitelja su ga pritiskala nadole. Noge su popustile i pao je na kolena.
Poželeo je da se pretvori u punoglavca i nestane iz njihovih ruku. Ili da
postane opasna rečna zmija koja će ih izujedati i ubiti smrtonosnim
otrovom. Zamislio je ovu dvojicu musavaca kako, sa ranama na rukama,
izdišu pored potoka. A onda je udario čelom o kamenito dno potoka i
izgubio svest.
Roditelji su bili tu kad se probudio, jedno uz drugo, kao u stara dobra
vremena. Pomislio je da je u raju jer se tamo, kako je propovednik
govorio svake nedelja, zbivao ono čega na zemlji nema. Ali, ovo nije bio
raj već bolnička soba a njegovi roditelji jesu sedeli jedno do drugog ali
se njihove ruke nisu dodirivale. Majčino lice je bilo bleđe nego inače a
očevo nekako čudno crvenkasto. Takav je bio i prošle godine kad su išli
na more. Uhvatio je neki prekor u njegovim očima. Znao je zašto je to
tako – zbrisao je na more sa švalerkom pa se sad vratio zbog njega.
Upropastio mu je odmor. Majka je nosila neku čudnu, šarenu suknju
kakvu nikad na njoj nije videlo. Nešto mu je govorilo da to ima veze sa
kosmatim momkom koji je znao da je povremeno odbaci kući. I njoj je
upropastio odmor. Pomislio je kako bi njegovim roditeljima bilo mnogo
bolje da su ga Samotnjak i njegov brat udavili u potoku. Onda ne bi
morali da brinu o njemu. Sahranili bi ga i nastavili s letovanjem.
Pomislio je na sebe, položenog na oltaru. Poželeo je da zaplače.
Njegovo oko je ostalo suvo.
- Sine, jesi li dobro!?- pitala je majka kroz suze.
- Sine, znaš li kako si nas isprepadao? - pitao je otac s neskrivenim
prekorom.
- Jesam- odgovorio je a zatim sklopio oči i poželeo da nestanu.
Po povratku iz bolnice, Tamni nije mnogo pričao sa roditeljima.
Izbegavao je pozive dece iz ulice da se igraju, čak i mrkog, kovrdžavog
mališana koji mu je bio najbolji drug. Roditelji su klimali glavama,
tumačili to nepoverenjem prema okolini koje je bilo prouzrokovano
velikim stresom i tako je bilo sve dok ih nije probudila lomljava u kujni.
Kad su, svako iz svoje sobe, istrčali i upalili svetla zatekli su svog
Tamnog na podu dnevne sobe, pored kolica sa alkoholom. Posvuda su
bile krhotine stakla a rezak miris pet skupocenih, žestokih pića
ispunjavao je prostoriju. Dečak je sedeo, nepovređen, ako se izuzme
ogrebano koleno koje je trljao. Bio je go, pokriven samo krpicom na
stidnom mestu. Telo mu je bilo išarano čudnim,spiralnim oblicima u
plavoj, zelenoj, žutoj, narandžastoj boji.
- Šta to radiš sine?- upitala ga je majka.
- Idem da im se osvetim. Za ono što su me