kako razbija nos svom
najboljem drugu. Činilo mu
se da je neko mnogo
značajniji bacao novčić i
odlučivao- kruna- druga,
pismo- neprijatelj. Ipak, svi
dečaci su imali zajedničkog
neprijatelja, pala kruna,
pismo ili, jednom u milion
slučajeva, novčić ostao
uspravno. Bio je to strogi
mršavi nastavnik kojeg su
zvali Haringa, sa
nakostrešenim crnim
dlakama koje su štrčale iz
njegovog tankog nosa. Nosio
je kratku, tanku kosu koju
je češljao u stranu ne bi li
pokrio zaliske. Uz par
modnih detalja mogao je
prođe kao neko ko je član
elektro- pop benda. Vrskao
je dok je pričao. Ponekad bi
isprskao svog sagovornika.
Njegovo ime je, na jeziku
prestonice, značilo Anđeo
Kasapin. Grabio je svojim
nožicama komarca između
klupa i ležerno bi, tu i tamo
zgrabio nekog dečaka za
rame i naredio mu da se
ispravi, izbaci grudi napred,
gleda pred sebe. Posmatraču
sa strane je to izgledalo kao
neuspeli pokušaj vlasnika
butika za školsku opremu da
drži uspravnim mlitave lutke
ispunjene sunđerima. Jer
kako bi kojeg dečaka pustio
tako bi se ovaj vraćao u
prvobitni, smoreni položaj.
Tamni je mrzeo Kasapina,
njegov ljigavi dodir, glupave
uniformice u kojima se
osećao kao umanjeni
matorac i, što je još gore,
mrzeo je učenje. Prve ocene
koje je dobio od Kasapina
bile su ili najniže ili odmah
do njih. Otac ga je posadio
za sto i poveo s njim ozbiljan
razgovor. Majka je kasnila s
posla. Po običaju.
- Mladi čoveče- rekao je glasom junaka neke od brojnih obrazovnih
tv- serija- pred tobom su dva puta.
Pogledao je u svoje ulaštene školske cipelice. Otac nikad nije tako
pričao s njim. Zvučao je otuđenije i izveštačenije nego inače. Činilo mu
se da ga je neko primorao da glumi da mu je stalo.
- U tebe je sine uloženo dosta.
Aha, lova te brine a ne ja, pomislio je Tamni.
- Dali smo ti krov nad glavom, nisi gladan, nisi žedan, putovao si u
inostranstvo. Znaš li koliko tvojih vršnjaka nikad nije izašlo iz ove
zemlje?
“Oni hoće da neko drugo dete putuje s njima?”
- Mi smo.... Ja sam uložio u tvoje obrazovanje. Dao sam ti najbolje
obrazovanje. Da ne završiš na ulici i živiš od pomoći drugih. Da ne
brukaš svoju porodicu.
“Vi se mene stidite?”
-Kad budeš imao osamnaest godina napustićeš kuću i moći ćeš da
radiš šta god hoćeš ali dok si pod ovim krovom poštovaće se određena
pravila. Šta da ti radim, još dvanaest godina a onda- zbogom!
“Ja za njega neću postojati kad napunim osamnaest?”
- A sad idi gore. Nema večere za tebe.
U tom trenutku je Tamni poželeo da ubije oca. Da je viknuo na
njega, udario ga, uradio bilo šta, bilo bi mu lakše. Iako mrškast, on je
voleo da jede. Njegovo telo je raslo, razvijalo se brže nego kod njegovih
vršnjaka i bio je stalno gladan. A otac ga je slao u krevet praznog
stomaka. I to nije bilo prvi put. Glad nije bila toliko strašna koliko
nesanica, stalno prevrtanje u krevetu, strašni bauci koji su mu dolazili u
misli u četiri sata posle ponoći. Mogao je da ga udari ali nije. Znao je da
bi to bilo previše lako. Ledeno se udaljio od svog sina. Kad god mu ne
odgovara on ga odloži kao beskorisnu stvar, u samicu. Hteo je da ga
prepusti svojoj sudbini, kao što ga je ostavio na onoj zamagljenoj
zaravni ispred dedine kuće. Tog dana ga je ošamario, prvi i jedini put.
Danas nije bio dovoljno vredan za to. Brukao je porodicu. Kad se dokaže
vrednim staviće ga kao ukras u vitrinu, kad im ne bude trebao – tu je koš
za smeće. Zabio se u krevet i pokrio glavu ćebetom.
- Idiote, šta si to uradio? Ti jebeno nisi normalan!- vikala je majka.
- O, zaveži već jednom, kučko brđanska!
- Ja možda jesam kučka ali ti si prokleti psihopata! Izgladnjuješ dete
u razvoju? Šta je ovo? Devetnaesti vek?
- Do sada se nisi žalila na moje metode.
- Do sada nisam ni znala da ih primenjuješ, monstrume!
- Pa, da si bila više kući znala bi!
- To je to! Razvešću se od tebe!
- Da li bi trebalo da budem iznenađen?
Tamni je jedini bio iznenađen od svih. Njegovi roditelji, njeni
roditelji, prijatelji, poznanici, svi su to prihvatili kao gotovu stvar.
Usledilo je suđenje. Kome će pripasti kuća, kome kola, kome vikendica
izvan grada i, najzad, kome dete. U sudnici, okružen namrštenim
ljudima koji su se važno razmahivali i gađali argumentima i
kontraargumentima, on, dete koje je sve vreme smatrano za glupo,
skoro pa neuračunljivo, shvatio je suštinu svega kad je uštirkani,
namirisani sedokosi gospodin sa tankim srebrnim brkovima seo pored
njegovog oca.
- Tvoj razvod dolazi u najnezgodnijem trenutku, momče.
Da, znam- rekao je otac snishodljivo i nasmešio se tugaljivo.
Argus Books Online Magazine
90