- Jesi li se ti to upišao?upitao je deda podrugljivo.
- Nisam. Jesi li ti?
Beli se nasmejao kao da
je duplo jači nego što jeste.
Zatresla se plavkasto srebrnasta ćuba na vrhu
njegovog hrapavog čela.
- Imaš duha, to mi se
dopada. Ajde, ulazi ako ne
misliš da te izjedu vuci.
Toliko hrabar već nije
bio. Potrčao je prema kući.
Tamni je, nakon par
dana, shvatio da deda, bez
obzira kako je na prvi pogled
izgledao harizmatično, nije
ništa drugo do stari tiranin
koji maltretira svoju
sparušenu ženu. Osećao je
veliku tugu i razočaranost
zbog toga. Ranije, u doba
kad je rodbina češće
dolazila u njihovu kuću,
delovao je kao zanimljiv,
duhovit čovek sa nekom
mračnom tajnom koja miriše
na avanturu. U tim kratkim
viđanjima, Tamni je
zamišljao svog dedu kao
piratskog vođu, strašnog
Vikinga, viteza krstaša,
opasnog gangstera i uklapao
se u svaku od svih pomenutih
uloga. Sad, kad je prvi put
proveo duže vreme s njim,
video je dedu kao onakvog
kakav je zaista i bio –
slomljeni, prerano
penzionisani radnik
nezgodne naravi. Jedne
večeri se, namršten, posle
ko zna koje čašice žestine
zagledao u unuka koji je
sedeo za drvenim stolom i
nešto pisao u svojoj svesci,
sav u grču. Deda je
promumlao na svom jeziku:
- Kome ti pripadaš?
- Meni- odgovorio je
dečak i nastavio da piše.
- Opa, vidi ti to, Šumice,
mali natuca naš jezik.
- Govorim ga koliko i ti. I ne volim kad me zoveš mršavac, upišanko i
šmokljan.
Deda je ravnodušno slegnuo ramenima.
- Dobro, nisi šonja, imaš naš duh, govoriš našim jezikom ali nisi naš.
Nisi ni njihov. Ličiš na onog snoba od tvog oca ali, nisi ni njegov. Ti si, ti
si kao onaj Putnik. Znaš priču o Putniku? Putnik je živeo u ono vreme
kad nismo znali za jednog Boga nego smo verovali u stotine, hiljade
bogova. Svi su verovali osim Putnika, kopilana nekog stranca koji se
okoristio o naše zakone...
- Ne pričaj detetu o tome- zavapila je Šumica i dodala- ne slušaj
dedino budalesanje, nisi ti taj.
- O ženo, uf... Previše sam umoran da bih ti rekao bilo šta. Taj
stranac je došao u neku malu kuću u brdima, zamolio seljaka da
prenoći. Seljak je bio ubog ali je, po brđanskom zakonu o
gostoprimstvu, morao da ga primi na konak. Niko nije znao ime ni
poreklo tom strancu. I zanoći ti on ali sa seljakovom ćerkom koju je
osvojio lepim izgledom i fantastičnim pričama mada ja lično mislim da
joj je dao i par zlatnika pride. Bilo kako bilo, ona zatrudni i rodi se mali
Putnik. Pametan, lep, sve na tatu. I gord, želi sve da zna, sve da vidi,
ceo svet da obiđe. I, čim se zamomčio, krene ti on na put. Presretne ga,
na planini kao što je ova, baš u sumrak, neznanac pod kapuljačom.
Razmene par reči i onaj pod kapuljačom mu predloži da sednu i pojedu
nešto, Putnik nije jeo ništa tri dana pa pristane. I sednu ti oni.