čaja dugim, nežnim prstima.
Na stolu su se pušili tanjiri
krcati jajima sa slaninom.
Njihova trepzarija je imala,
kao i dobar deo kuće,
stakleni zid. Prolaznici su
tako mogli da bace pogled
preko živice i posmatraju
njih, pripadnike više klase
kako jedu, čitaju knjige,
raspremaju stvari. Bili su kao
izlog radnje koja je
namenjena rasprodaji boljeg
života ili pravljenju
zazubica. Jedino su spavaće
sobe i kupatilo bili van
njihovog domašaja. i gledali
na vrt iza kuće gde su se ,
mada poslednjih godina sve
ređe, okupljali članovi obe
porodice.
- Sine, ideš kod dede, u
planine. Dobro će ti doći
malo odmora. Bled si, treba
da ojačaš jer na jesen
polaziš u školu.
- Mama, a što i ti ne
pođeš sa mnom da ojačaš? I
ti si bleda. I tata.
- Sine, ti ideš sam,
razumeš?
Dečak se zaplakao. Majka
ga je zgrabila za drhtava
ramena:
- Ti si Tamni Ratnik! Ti ne
plačeš, razumeš? Hajde sad,
jedi.
Progutao je doručak za
pet sekundi. Vreli sadržaj je
ispunio njegov želudac i on
je osećao kako raste u
njemu, nadima se, kao zver
iz onog naučnofantastičnog
filma. Otac ga je odmerio,
klimnuo glavom i zgrabio za
ručicu. Drugom rukom je
uzeo torbu sa sinovljevim
stvarima i krenuli su prema
kolima. Majka je viknula
nešto neodređeno za njima,
možda na onom skoro
zaboravljenom jeziku
brđana. Zastali su ispred
kapije. Pritrčala mu je,
nagnula se prema njemu, blago ga poljubila u obra 调