Sestra i “medicinski brat”
su utrčali u sobu i iskusnim
zahvatom koji policija
primenjuje pri hapšenju
prestupnika, pacifikovali a
zatim udaljili pijanca. Iz
hodnika je odjekivao njegov
napukli glas. Pevao je uličnu
varijaciju poznate narodne
pesme:
“ Veseo sam kao majmun na
grani
da du li da du la
al ko će moje dete da
nahrani
hojlole hojlola
sudbina je moja pusta
da du li da du la
grdno dete, grdna mu i usta
hojlole hojlola”
Možda je netačna ona
teorija po kojoj bebe uče od
dana kad ugledaju svet ali će
to biti prva pesma koju će,
pet godina docnije, Tamni
Ratnik odsvirati na miniklaviru.
Prvo sećanje Tamnog je
bilo i njegov prvi pad.
Sedeo je u dupku i upijao
očima psihodelične
odbljeske na kuglama koje
su krasile jelku u malom
stanu. Svet je tada u
njegovim očima bio velika
mešavina acid tripa i
fotografija sa polaroidaparata. Osećao je snažne
mirise – pečenu teletinu i
krompiriće u rerni, talk,
očeve cigarete, majčin
“ljubičičanstveni” parfem,
griz u maloj plastičnoj
posudi na stolu. A onda su
mu kugle dosadile. Pogledao
je prema lopti na podu.
Njam, njam! Velika, crvena
brusnica. Nagnuo se napred
da je dohvati zdepastim
prstićima. Prevrnuo se i pao,
vukući celu šklopociju za
sobom. Zaplakao je, manje
od udarca a više od šoka.
Majka ga je hitro zgrabila i podigla. Blago ga je šljepkala po guzi dok se
gušio u suzama.
- Skote, trebalo je da paziš na dete- rekla je.
- To je tvoja dužnost a ne moja- odgovorio je otac i sasuo nešto
žestine iz poluprazne čaše u svoja otromboljena usta. Tamni je imao
sreće jer se nije povredio ali je bio još srećniji jer nije razumeo o čemu
su njegovi roditelji razgovarali. To će se promeniti za koju godinu kad
će početi da radosno ispaljuje reči kao: “ pederu”, “glupačo”,
“baksuze”, “droljo” na porodičnim okupljanjima.
Neslaganje koje je tinjalo između njegovih roditelja eksplodiralo
je baš onda kad im je krenulo nabolje. Otac je završio studije, postao
ugledni službenik nacionalne banke i kupio na kuću kredit tamo negde,
na periferiji grada. Majka je, verna altruističkim idealima, našla posao
kao socijalni radnik. Bilo je to u ono vreme kad je većini njihovih
zemljaka krenulo nagore i kad su parole “Mir i razumevanje”, “Napolje
sa armijom”, “Zabranite nuklearke” zamenile “Uglješe, mrki i žutaći
kradu vaša radna mesta”, “Uljezi- ovde sam hiljadu godina a vi hiljadu
dana”, “Ovo je belačka zemlja” . Za Tamnog to nije značilo ništa njemu su sva deca bila ista i rado se igrao s njima u obdaništu. To je,
izgleda, bio jedini deo zemlje u kojem su pripadnici različitih rasa mogli
da se druže bez ikakvih primisli. Njegova prva simpatija bila je kosooka
devojčica koja se na jeziku njenih roditelja zvala Leptirče. Volela je da
stane između njega i građevine od raznobojnih kockica koji je gradio
celo prepodne i poljubi ga u obraz. Iznenađen, on ne bi ni primetio da
je zadnjim delom pete srušila njegov dvorac. Bila je predvidljiva ali bi
je on svejedno pustio da to uradi.
Bio je radoznalo, bistro dete. Progovorio je prvo na jeziku svoje
majke a zatim i na jeziku prestonice. Sa četiri godine je naučio da čita i
piše na oba jezika.Sa pet je sviruckao na mini – klaviru a sa šest je
počeo da postavlja neprijatna pitanja kojima je zasipao roditelje:
“Mama, šta je to socijalna nepravda? Jel' to ono što mi imamo mnogo
a neki nemaju ništa?”
“Tata, a što naši vojnici plove da se tuku sa strancima kad ono tamo
nije njihova zemlja?”
“A kad ćete se ponovo voleti?”
“Koja je ona mrgodna teta na televizoru koja preti radnicima? Jesu li
joj oni nešto uradili kad je tako ljuta?”
“Mama, jel nećeš da odeš samo zbog mene ili samo zbog tate?”
“Tata, ko je bila ona teta na telefonu juče?”
“Mama, kako se zove čika koji te juče dovezao kolima? Meni se jako
dopada. Ima dugu kosu kao žena”
Jednog jutra ga je otac probudio i saopštio mu:
- Mislim da je vreme da odeš na selo. Leto je i glupo je da sediš po
kući.
- Hoću na plažu, kao prošle godine, ti, mama i ja.
U nosu Tamnog Ratnika je zaigrao miris mora, ruzmarina, žalfije a uši
su se napunile glasovima stranaca. Njihovi vrskavi, frfljavi vokali su bili
jako melodični i podsećali su ga, pomalo, na kliktanje galebova. Otac se
kiselo nasmešio.
- Nećemo moći. Ne ove godine. Mi ćemo ići na odmor.
- Ti i mama?
- Da, ali ne u isto vreme. Poslovi, obaveze. Hajde, obuci se pa idemo.
Majka je sedela u trpezariji. Bledunjavo Sunce je njeno izduženo,
ispošćeno lice činilo nestvarnim, skoro vanzemaljskim. Stiskla je šolju
Argus Books Online Magazine
86