Iskren i Ružica su
nemoćno gledali kako se sve
što su mrzeli pretvara u deo
njih samih. Iznajmili su mali,
ušuškani stan u kući koja je
pripadala dugom nizu
istovetnih domova. Iskren je
postao poštar, zatim je bio
mlekadžija a onda je našao
stalno zaposlenje u
delikatesnoj radnji. Spremao
je ispite kao najgori štreber,
što nikad pre nije radio. Rok
muziku je zamenila klasika
jer su smatrali da je tako
bolje za plod. Kupovali su na
rasprodajama i gledali na
televizoru priglupe serije
koje su pre ismevali kao
“sitnoburžoaske”. Smejali su
se jeftinim šalama i vicevima
“s bradom”. Često su jeli
masnu, tešku hranu. Ošišali
su se. Iskren u petak, Ružica
u subotu. Zvoncare i sve što
je bilo vezano za
inkriminisanu prošlost
završili su kao dar
ekspozituri Armije spasa dve
ulice niže. Imali su sve što
im je bilo potrebno za
civilizovan život ali ništa nije
bilo njihovo. Čak i ono što su
kupovali svojim novcem. Ni
detetovo ime nije bilo
njihovo. Želeli su da nosi
neko pacifističko ime: Mir,
Duga, Leptir, Galeb ali je ta
ideja otišla s buntovničkim
prnjama. Dete će se zvati po
pokojnom ocu Belog,
kovaču, navodno
najsnažnijem čoveku u
zemlji, velikom Tamnom
Ratniku. Naočarac nije imao
ništa protiv. Dopadala mu se
muževnost tog imena kao i
pomisao da će se njegova
loza, ako je suditi po majci i
njenom ocu, izdužiti u
visinu, ojačati u mišicama i
dobiti nešto od snage i
odrešitosti koji su
nedostajali lozi sinova i kćeri Sveštenika.
I tako je, dva meseca pre očekivanog porođaja, određeno ime našeg
glavnog junaka. Tamni Ratnik se i rodio prevremeno, jedan mesec
ranije. Njegovi roditelji su dojurili u ponoć u kolima Iskrenovog oca i
čekali, čekali da bi im doktor, u ranim jutarnjim satima, saopštio da je
u pitanju lažna uzbuna. Pet minuta kasnije, na parkingu bolnice, Ružici
je pukao vodenjak. Tamni Ratnik je došao na svet kao pomodrela
grudvica kože, kostiju i suza. Bilo je to u velikom gradu, u bolnici
nazvanoj po bolničarki koja je u Velikom Ratu pomagala ljudima iz
dalekih zemalja za koje nikog drugog, osim nje, nije bilo briga. Tog
dana se u svetu nije dogodilo ništa posebno. Tinjalo je tridesetak
ratova, planeta je bila korak bliže samouništenju i nafta je bila nešto
skuplja nego juče ali, pored toga, sve je izgledalo potpuno uobičajeno.
Čak ni dolazak Tamnog Ratnika nije bio naročito spektakularan. Mnoga
deca su se rađala pre vremena i, s decenijama koje će slediti, to će
postati trend i, skoro nepisano pravilo. Bio je krhak ali je moderna
medicinska oprema radila svoj posao. Prebrzi dolazak na svet neće
uticati na njegov rast, psihu. Ostaće jedino lapsus koji je napravio sa
pet godina:
- Ja sam se rodio ranije pa sam zbog toga morao da budem u
motokultivatoru.
Posle su ga drugari zvali Motokultivator nekih pet- šest meseci, dok
se konačno nisu zasitili. Drugih posledica nije bilo.
Nije bilo ni filmskih suza radosnica. Majka je ležala obeznanjena
nakon porođaja a otac ga je pogledao kratko kroz debelo staklo,
klimnuo glavom kao da kaže sebi: “Da, tu se moj život završava” i
odjurio u prodavnicu da ređa artikle. Uložiće reklamaciju na bebu. Čak
ni docnije, kad je Tamni Ratnik ojačao i kad je otac prvi put dobio
priliku da ga drži u rukama, stvari se nisu promenile. Odvagao ga je par
trenutaka, kao da je pakovanje dimnjenog lososa a zatim ga vratio
majci. Delovao joj je kao neki sitničavi službenik koji je zadužen za
proveravanje kvaliteta artikla. Nije mu se dopao sin. Vraća ga. Želi
novog, boljeg. Ili, još bolje, ne treba mu sin, neka mu vrate novac i
vreme koje je uložio u njega. Ružica je, dok je uzimala dete od Iskrena,
shvatila da taj momak negovane brade, uvučenih, uskih ramena i
sumnjičavih tamnoplavih očiju nikad neće biti dobar otac. Sve što je
volela kod njega je nestalo. Ostao je jedino taj blago povijeni nos koji
je volela da poljubi posle vođenja ljubavi.
Tamni Ratnik, uprkos “reklamaciji”, nije bio ružna beba. Imao je
velike, plave, radoznale oči i jaku, nakostrešenu crnu kosu što mu je
davalo neki simpatično buntovnički, skoro pankerski izraz. Lice mu je
bilo oblo i veselo, koža ružičasta i meka. U bolnici su svi govorili:
- Jao, kako lepo dete!
Jednom je neki pripiti riđokosi doker greškom banuo u bolničku sobu
dok je Ružica dojila sina.
- Joooj, vidi kako lepa bebica, kućućukuću!
Ružica je zgrabila s natkasne ćasu sa voćem i zafrljačila je na uljeza.
Radnik se vešto izmakao uprkos intoksikaciji.
- Seeestrooo!
- Čekaj, polako, maločas sam postao tata, ne izbacuj tako starog
šljakera. E, lepojko, šta kažeš da ti meni daš bebu? Mali je lepotan, ko
filmski glumac. A onaj moj- ovoliku glavudžu ima i ružniji je od mene
pet puta. Mene, za kojeg rođena majka kaže da su me od dana kad sam
se rodio pa do danas tukli gabor- motkom.
Argus Books Online Magazine
85