- Da- ponovila je Šumica,
oniska, crvenokosa žena – mi
znamo sve.
- Ženo, ne znamo baš sve.
Zato smo se ovde i okupili.
Ne znamo, za početak, ko je
otac derleta koje treba da se
rodi.
Iskrenog nisu upoznali kao
ni par momaka pre njega i
bilo je dobrih razloga za to.
Glavni razlog je bio strah da
ovaj kršni, preki sredovečni
muškarac ne ubije Boga u
momcima koji su izlazili s
njegovom ćerkom. Otac je
bio besan i slomljen
istovremeno. Svi njegovi
napori su propali.
Konzervativne škole za
devojke u velikom gradu,
česti, iznenadni obilasci od
strane rođaka, potplaćeni
domar koji je slao redovne
izveštaje o njenom kretanju,
ništa nije vredelo. Njegova
vila je sedela u dugoj
haljini, tri broja većoj i krila
u sebi slepog putnika kojeg
je sa slobodnog festivala
prošvercovala u porodicu.
- Nikad u istoriji naše
porodice, otkad postoji ova
zemlja, nije bilo ovakvih
žena. Nikad. Do sada. Naša
čast je uvek bila
neprikosnovena!- pridikovao
je Beli.
I onda je otac pričao o
slavnoj istoriji njihove
porodice koja, u svojoj biti,
i nije bila naročito
ilustrativna. Težaci, kovači,
stočari, težaci, kovači,
stočari i, na kraju te loze,
njen otac, radnik u čeličani.
Pripadali su sinovi i kćeri
Srećnog, dugoj planinskoj
lozi koju su, kao i sve
njihove rođake, prijatelje,
poznanike i protivnike koji
su obitavali u tim krajevima
zemljaci koliko do juče
smatrali razbojnicima i
kradljivcima stoke. Danas se ponose njima i smatraju ih za najbolje.
Iskreni je pripadao, s druge strane, dugoj lozi sinova i kćeri Sveštenika,
ravničarskih prilagodljivaca, advokata, zelenaša, agenata osiguravajućih
društava koje su do juče smatrali kičmom zemlje. Danas ih drže za
najgori šljam. Otac je prekorno pogledao svoju ćerku i zarežao kao
planinski lav. Majka ja zaustila da kaže nešto ali je on presekao
odsečnim pokretom teške ruke.
- Ljubavi, - rekao je neobično blago- ti sigurno želiš da zadržiš malog
šmrkavca, jel' tako?
Nije sačekao odgovor već je nastavio kao navijen.
- I ja to želim. I tvoja majka to želi. To svi želimo. Reci mi sad ime
oca i ja ću ga prihvatiti kao da je moj najrođeniji. Hoću, iako je uradio
to što je uradio. Reci mi, ako želiš da dete ima oca.
Ružica nije verovala svojim očima – to četvrtasto, naborano, večito
gnevno,crvenkasto, pegama posuto lice koje je plašilo svakog ko se
zagleda u njega duže od pet sekundi sad je bilo blago, nasmešeno i ,
činilo joj se, na ivici suza.
- Kažem, reci mi ko je taj skot! Ako ne kažeš ko je ja ću ga sam
pronaći i ubiti ga od batina!
- Dete, misli na dete! Pobaciće od tvog urlanja!- pobunila se Šumica.
- Ćuti, ženo! Nije u opasnosti život malog kopileta već budale koja ga
je napravila. Hajde, reci, da ne bih morao ja da ga tražim!
- Iskren, zove se Iskren – promucala je.
Beli se, u nastavku priče, pokazao mnogo mirnijim i uviđavnijim nego
što se to činilo. Odradio je noćnu smenu u čeličani, odjurio u šklopociji
staroj dvadeset godina do kuće u brdima, okupao se, obrijao, popio
veliku džezvu crne kafe, obukao u odelo rezervisano za nedeljnu službu
a zatim odjurio do velikog grada napravivši usput najmanje pet
saobraćajnih prekršaja. Sačekao je do 10 i 30 kad je u osiguravajućem
društvu počela polučasovna pauza. Popeo se uskim stepenicama do
kancelarije Iskrenovog oca i pokucao. Kao odgovor je dobio jedno
mlako: “Daaaa” i zatekao sitnog, bledog, tamnokosog mršonju sa
naočarima velike dioptrije. Prvo što je kroz glavu Belog prošlo bilo je:
“Daj Bože da dete povuče na moju stranu!” Predstavio se i zamolio za
malo vremena. Iskrenov otac, čije ime nije ništa značilo na bilo kojem
jeziku, pokazao mu je na stolicu prekoputa elegentnog crnog stola od
ebanovine. Ispostavilo se da je baš tog jutra saznao o nemilim
događajima od svog sina i da je, baš za vreme pauze, planirao da nazove
svog neplaniranog “prijatelja” i pita ga šta da rade u svetlu novonastalih
događaja. Beli je bio prijatno iznenađen neposrednošću Naočarca, kako
ga je nazvao i njegovom spremnošću da uradi sve kako bi se izbegle
neprijatnosti. U crkv H[