Stopiranje je takođe imalo svojih prednosti. Sretao
sam čudne i zanimljive ljude
iz raznih krajeva, zemalja,
raznih gradova; ljude raznih
naroda, religija i rasa i svih
tih neprirodnih i nametnutih
podela. Svi ti ljudi bili su isti
u jednom slučaju, ili su
preterano lagali, ili su bili
preterano iskreni. Takvi su
svi ljudi na početku poznanstva, ili preterano lažu
pa govore o sebi bolje, izmišljaju za sebe živote koje
nisu živeli, ili su pak
patetični, jadikuju, plaču i
iznose sve svoje probleme,
nedaće, prljavštine.
Sećam se jednog dana, u
jednom gradu dole negde na
jugu neke zemlje, ugledao
sam gomilu prosijaka na
gradskom trgu i duž čitave
glavne gradske ulice. Svaki
je prosijak ispred sebe imao
po jedan prazan i prljav limeni tanjir. Svi su bili prljavi, u pocepanoj i izgužvanoj
odeći, raščupane i masne
kose. Zapanjio me je taj
prizor. Onda mi je vozač koji
me je vozio do sledećeg grada rekao da to u stvari nisu
pravi prosijaci već aktivisti
neke organizacije koja se
bori za smanjivanje uticaja i
moći političara i političkih
partija i na kraju do
njihovog slamanja i
nestanka. Ovo je samo jedna
od akcija tih aktivista koja
pokazuje da je siromaštvo u
zemlji veliko i da je broj
gladnih ogroman. Jedan od
tih aktivista mi je kroz prozor automobila dodao
odštampan propagandni letak. Uzeo sam ga i pročitao
šta piše: ,,Izbori su jedini
dan u četiri godine kada
građani istinski odlučuju o
sudbini svoje zemlje. Jedini
dan kada se pitaju kojim
smerom, kojim tempom treba ići, i kuda ići. Na poslednjim parlamentarnim izborima 40 % glasača reklo je ne političkim partijama, a u drugom krugu predsedničkih izbora više od 50 % glasača reklo je NE
političkim vođama. Ta činjenica mora da se uvaži Država pripada
narodu. Ljudi, narodi, radnici, seljaci, stvorili su državu a ne političke
partije i partijski lideri. Partije nisu ispunile svoj zadatak, da predstavljaju narod, da rade za narod. Umesto toga, rade za sebe i svoje interese. Bogate se, pljačkaju, lažu...Ubijali su u naše ime, rušili gradove,
palili sela u naše ime...Svaki pripadnik ovog naroda ima moralnu obavezu da bar jednom poseti ono malo mesto, noviji simbol velikog stradanja, gde su monstrumi zauvek uprljali ime našeg naroda. Svaki čovek
koji prosi, prosi zbog političkih partija. Svaki siromah, siromah je zbog
političkih partija. Svaki nesrećnik, nasrećnik je zbog političkih partija.
Svako zlo, dolazi od političkih partija...’’
7.
Često mi je dolazio brat Aleks u posete. Često smo putovali zajedno.
Često smo bežali zajedno, svaki na svoj način, ni sami više neznajući od
čega to bežimo, šta nas to goni. Kada smo lutali zajedno putovali smo
uglavnom auto-stopom, a onda noći provodili po hotelima, kafanama,
ulicama, kockarnicama…Dok se Aleks kockao satima, ja sam satima ispijao čaše i čaše džina. Džin sam uglavnom pio. Nekad sam čekao brata
tako što sam vreme provodio sa kurvama za šankom ili u hotelskim sobama. Posebno mi je ostala u sećanju jedna mlada ruskinja, plave kose.
Bilo je to u jednom hotelu, više se ne sećam kako se zvao taj hotel. Dok
se brat kockao, ja sam ispijao svoje piće za šankom u restoranu hotela.
Bio je to lepo uređen restoran, kao i ceo hotel. Bilo je puno ljudi, svi
lepo odeveni, doterani, izglancani, poseban svet kojem nisam pripadao,
kao ni moj brat. Prišla mi je tada ta mlada ruskinja i odvela me u hotelsku sobu. Odmah smo se skinuli. Imala je prelepo, mlado, mršavo telo.
Ljubio sam je po vratu i grudima a ona se nasmejala i rekla: ,,Ja sam
kurva, mene muškarci ne ljube.” Rastužile su me njene reči. Ostala je
duže nego što zanat nalaže. Dugo smo pričali. Dok sam je gledao tako
golu i lepu, pomislio sam kako bih mogao da volim tu devojku. Pitao sam
je da pođe samnom, a ona se nasmejala i pomilovala me po kosi kao
nekog dečaka. Ona je otišla, a ja nastavio da se opijam.
Probudio sam se oko dvanaest časova. Spavao sam obučen. Soba je
bazdila na alkohol. Bolela me je glava. Brat više