5.
Kao da sam sam na ovom
svetu, iako okružen ovim
nesrećnim ljudima. Pišem o
detinjstvu i svim tim sećanjima sa dozom gađenja i
tuge. Zašto je počelo tako?
Zar nije moglo lepše i bolje?
Pa opet, čitav taj period,
sve to vreme, te muke, to
što nije bilo bolje i lepše,
tako mi nedostaje u ovom
trenutku neizvesnosti života
i straha od smrti. Tako mi
nedostaje moje bolno rođenje, moj ružan početak, onaj
ružan i sumoran grad. Tako
mi nedostaju svi oni pijani i
teški ljudi. Nedostaje mi
otac, njegova okrutna i tiranska ruka. Moja majka,
hazardni brat i naivna
sestra. Sve mi nedostaje. I
avioni koji tek ponekad prelete iznad ove zgrade, podsete me na moj rodni grad,
na aerodrom koji sam voleo.
I ovi zidovi memljivi i
smrdljivi tako podsećaju na
zidove koje su ljudi imali u
svojim ludim glavama, pa i
na zidove u mojoj glavi.
Često se pitam koji su zidovi jači, koji su deblji, koje
je zidove teže srušiti i
preskočiti?, ove stvarne od
betona i cigle, armature i
bodljikave žice, ili one
fiktivne, uobražene,
načinjene od laži i predrasuda, od pogrešnih ideja i
uverenja. Nikad nisam znao
odgovor na to pitanje, ali
znam da svoje zidove nikad
neću moći da preskočim i
srušim, ma bili oni u mojoj
glavi ili ovi oko mene, ovi
pravi zidovi, u ovom jebenom, masovnom mrtvačkom
sanduku.
6.
Moj život u novoj sredini započeo je očekivano. Sve je teklo svojim
tokom, kako valja, kako sam i želeo. Upoznao sam nove ljude, družio
se, prisustvovao predavanjima. Svoj rodni grad i svoju prošlost nisam
prizivao, niti su mi dolazili u sećanje.
Bio sam zadovoljan predavanjima, počela su sa mitovima, antičkom
filozofijom i starim Grcima, kao što i sve obično počinje i kreće od mitova i starih Grka. To je bilo vreme kada sam previše očekivao od
filozofije. Tada je nisam dobro poznavao, možda sam zbog toga i
očekivao mnogo od nje. Kada sam je kasnije upoznao, shvatio sam da
filozofija nije sposobna da odgovori na pitanja koja su me mučila.
Pitanje koje me najviše mučilo bilo je: Koji je smisao mog postojanja i
postojanja čoveka uopšte? Ja ga zaista nikad nisam našao. Nikad nisam
uspeo da pronađem ili dam smisao nečem što ima početak i kraj, i tako
kratko vreme između tog početka i tog kraja.
Rodimo se, provedemo trenutak u ovom životu, na ovom svetu, zatim umremo. Gde je Smisao? Ma kako živeli, ma kakav bio taj život, ma
kakvo bilo stanje sveta u tom trenutku, to opet ostaje samo trenutak, a
kako trenutak može biti smislen i lep? Još tužnije je tražiti smisao posle
tog provedenog trenutka, u blatu, prašini, prahu, raspadanju i zaboravu,
oblacima, nebu, drugim svetovima, drugim carstvima; ili tržiti smisao
pre tog provedenog trenutka, u nepostoj