kako se premeštam, na neki
čaroban i misteriozan način,
kako upadam u taj svet luzera, propalica, alkosa, kurvi.
Kasnije sam shvatio da mi
mašta tu nije potrebna, da
je taj svet već tu, oko mene.
Ali da se vratim na onu
kuću i detinjstvo. U toj kući
smo imali jednu staru pisaću
mašinu, i gomilu starih,
uglavnom različitih pečata.
Kucali smo razna pisma,
upozorenja, pretnje,
obaveštenja, pozive, dojave,
i slali ih ljudima. I ljudi su
reagovali. Nekima smo
napravili ozbiljne probleme.
Posebno pamtim slučaj
gradonačelnika i njegove
žene. Postojala je jedna
kafana na izlazu iz grada
koja se zvala Prva subota
valjda zbog groblja koje se
nalazilo preko puta kafane.
Radnim danima kafana je bila ispunjena do poslednjeg
mesta. Dolazili su ljudi iz
celog kraja, stariji, mlađi,
uglavnom sa svojim ljubavnicama. Pogrdni naziv te
kafane bio je jebarnik, to
ime su izmislili oni koji nisu
imali ljubavnice, iz zlobe i
ljubomore.
Česti gosti ove kafane bili
su predsednik opštine i njegova ljubavnica, kurva ili
fuksa, kako su je zvali. Tako
su zvali sve slobodnije žene,
verovatno opet iz zlobe i
ljubomore, iz nemoći i
nesposobnosti da sami budu
slobodni.
Predsednik opštine je bio
odvratan čovek, debeo i
ružan kao da ga je poplava
izbacila. Ta činjenica je još
više bolela druge, one bez
ljubavnica. Jednog dana smo
ja imoji drugovi odlučili da
napišemo pismo njegovoj
ženi. Napisali smo da je muž
vara i da svaki da