Onda sam upoznao Saru,
devojčicu koja je živela u
istoj ulici u kojoj sam ja
stanovao. Sara je trenirala
odbojku. Imala je tada
četrnaest godina i fantastično telo. Grudi su jej već
bile velike. Često sam odlazio da gledam saru kako igra
odbojku, a ona je dolazila
kod mene, posmatrajući me
dok ćutim ili čitam. Mogla je
tako satima da me gleda dok
ja čitam neku knjigu, bez
reči samo je sedela i
gledajući me dugo. Zvala me
je tršavko, a ja nju samo
Sara. Sara je bila dobra
devojka, jedini njen problem
je bio taj što se zaljubila u
mene. Volela je da bude uz
mene, pratila me je u stopu,
iako ja nisam obraćao pažnju
na nju. Tek kada sam video
njeno telo na gradskoj plaži,
počeo sam da se interesujem
više za Saru. Ležala je na
plaži, sunčala se i smejala
kada sam je pozvao da
idemo kod mene. Skinuo sam
je golu tog dana i ljubio po
celom telu. Imala je čvrse
grudi i nežnu kožu. Jebao
sam je divljački, uzbuđen
kao nikad do tada. Dok mi je
lizala glavić izvinio sam se
zbog svog ponašanja prema
njoj u prethodnom periodu.
Narednih dana Saru sam
viđao svaki dan. I svaki dan
smo se jebali. Sara me je
promenila. Nisam razmišljao
o filozofiji, o smislu, o svom
zavičaju. Njeno telo je bilo
za mene sva filozofija,
smisao i moj jedini zavičaj.
U tom periodu sam počeo
da se družim sa koleginicom
s fakulteta. Sofija, tako se
zvala. Bila je pankerka. Išli
smo na bilijar nakon predavanja, zatim smo odlazili do
jezera koje se nalazilo nedaleko od grada. Kupali smo se
goli i jebali na svakom mogućem mestu: na fakultetu, u prirodi, u tuđim
automobilima, u kafanama i megamarketima. Sa Sofijom sam najbolje
ćutao. Da, i ona je umela da ćuti. Mada su mi razgovori sa Sofijom
takođe prijali. Pričali smo o svemu, i nikad se nismo slagali, ali to nam
nikad nije smetalo. Dok sam ja govorio da je neki roman dobar, ona je
govorila da nije. Dok sam ja govorio o Heronimusu Bošu i njegovom
nadrealizmu u doba renesanse, ona je govorila da mrzi i Boša i nadrealizam i renesansu, da voli samo i jedino Modeljanija.
Dok mi je Sofija više odgovarala intelektualno, Sara mi je trebala
samo zbog seksa, trebalo mi je samo njeno mlado telo. Viđao sam se i
dalje i sa Sofijom i sa Sarom, sve do jednog dana koji mi se promenio
život, kada su i Sara i Sofija postale za mene samo prošlost. I sad mi je
pomalo žao Sare kada se setim koliko je plakala kada sam joj rekao da
više ne želim da je viđam.
9.
Bilo je to u ulici svete Ane, u onom gradu negde na kraju sveta, pred
jednom lepom crkvom. Moj prijatelj Aleksej Simeonovič, moj drug iz
detinjstva me je pozvao na svoje venčanje. Sećam se da sam stigao
poslednji, iako nikad nigde nisam kasnio. Venčanje je već bilo počelo,
tako da sam stajo ispred crkve i čekao da se sve to završi. Tada sam tu
ispred crkve ugledao anđela, ne onog sa ikone u crkvi, već pravog divnog
anđela u obliku prelepe devojke. To je bila ona, Marija. Nakon toliko
godina ja ponovo gledam tu divnu devojčicu koja je sada odrasla
devojka, tu kosu, to lice, tu, pred crkvom, u ulici svete Ane. U tom trenutku nisam prepoznao moju devojčicu, nisam znao da je ona. Tek kada
su svi ušli u restoran, kada je zabava počela, ušla je i ona, opet sama,
opet lepa, zbunjena, kao da nije sa ovog sveta.
Dodelili su mi vema ružno mesto za sedenje, bio sam okrenut leđima
gotovo čitavoj sceni, ali i Mariji. Svi su igrali, pevali... veseli neki svet.
Ja sam samo sedeo i ispijao gorki pelin, i sav se pretvarao u tu gorčinu.
Ko je ona?, pitao sam se. Ko je ona?, napokon sam upitao i Alekseja.
Srce je htelo da mi iskoči iz grudi kada je Aleksej rekao ko je ona.
,,Marija budalo’’, rekao je Aleksej. Marija i Olja, Aleksejeva žena, bile
su drugarice.
Par puta sam se osvrtao i primetio da se i ona u istom trenutku
okrenula i gledala mene. Ta me je činjenica oraspoložila. Naravno, ona
nije imala pojma ko sam ja. Nakon još malo gorkog pića ustao sam i
krenuo ka njoj. Seo sam pored nje i upoznali smo se. Nikad joj nisam
bio bliži. Tako je divno mirisala njena kosa. Tako je lep njen glas.
Ispostavilo se da studiramo na istom fakultetu.
Ispričao sam joj priču o onom selu i ovom gradu negde na kraju
sveta, o onom vozu, o tome kako sam je krišom posmatrao, kako sam
molio Boga da je ponovo sretnem. Ne znam da li joj se svidela priča, ali
tih par minuta razgovora samnom očigledno nisu. Nisam se snašao, bio
sam zbunjen. Osećao sam se tako glupo. Ustala je da igra a ja se opet
pretvarao u gorčinu, koju je još više pojačavala muzika koja je bila daleko od mog ukusa.
Opet sam psovao Boga, i opet tražio od njega Mariju. Pio sam sve više.
Izbegavala je moje poglede. Hteo sam da povratim celog sebe. Otišla
je, nisam je ni pozdravio. Do stana sam vozio pijan, urlajući na sebe, na
Boga, na svet, na sebe najviše. Svaka krivina, svaka provalija, budila je
Argus Books Online Magazine
81