Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #10 | Page 75

voljen. Nikad nisam bio voljen. Svet me je dočekao neprijateljski od prvog trenutka. Kažu da sam urlao tog dana kad sam se rodio. Bio sam modar od plača. Bio sam gladan. Drhtao sam. I sada urlam, u sebi, od besa. Urlam na život, na sebe, na ljude. I sada drhtim, kao da nisam ni prestajao da drhtim. I sad sam gladan, uvek sam bio gladan. 2. Često sanjam jedan isti san: ,,Čuje se sirena vozila hitne pomoći. Zatim bolnica i jedna žena u bolnici uplakana, trči bolničkim hodnikom, nosi bebu u naručju, doziva pomoć. Zatim izlazi doktor sa osobljem bolnice, uzimaju bebu iz ženinog naručja i odlaze u operacionu salu. Dok se sve to dešava, čuje se jako pulsiranje, plač bebe i plač majke.’’ Tako je počeo moj život, baš kao ovaj san, ružno, sa strahom. Na svet sam došao sa velikim strahom i počeo da živim prepun straha od života, od ljudi. To osećanje me je pratilo kroz ceo život, i nije prestalo ni danas. Nekoliko dana nakon rođenja, doktori su me operisali greškom. Greškom su me iskasapili i ostavili duboko urezane ožiljke po celom telu koji će me čitavog života podsećati na ružan i strašan početak mog života. Ti ožiljci su mi kasnije u detinjstvu naneli i nove ožiljke, ali na duši. Na rođenju su mi dali ime Simeon. Simeon Aleksejevič. Živeo sam u jednom malom gradu, u nekoj zemlji. Ne znam više ni kako se zvao taj grad i ta zemlja. Ne znam da li u njoj još žive ljudi, ako su nekad i živeli ljudi. Možda su ostale samo prazne, napuštene kuće, ušene, zarobljene među šibljem i travom, zarobljene u tom večnom trenutku propadanja. Kako li se zvao onaj gradić i ona zemlja? I zar je uopšte bitno kako se zvao onaj grad, to može biti bilo koji mali grad, jer svi mali gradovi, mali su na isti način. Na na isti način guše, sputavaju, ubijaju svojom provincijskom monotonijom, svojom malograđanštinom, svojom bolesnom ljubomorom, podlošću, svojim palanačkim duhom. I zar je bitno kako se zvala ona zemlja, to može biti bilo koja zemlja-palanka. Kuća u kojoj smo živeli bila je mala i stara, napravljena davno. Bila je starija i od mog oca. Napravljena je od dasaka i blata. Imala je samo dve sobe, dovoljne za mene i moju porodicu. Pored oca i majke, imao sam stariju sestru i starijeg brata. Kao što sam već pomenuo, razboleo sam se još kao beba. Dani su mi prolazili po bolnicama, stalno su me selili iz jedne bolnice u drugu. Do svoje pete godine doživeo sam sedam različitih operacija, od onih koje su bile nužne do onih koje su urađene greškom tj. lošom procenom lekara. U mojoj kući bilo je čestih svađa Bila su to teška vremena. Zime su bile hladne, kao i naše dve sobe. Stalno smo oblačili po nekoliko pari čarapa, dva ili tri dzempera, i uvek ogrnuti po jednim ćebetom. I pored svega bilo nam je opet hladno. Vodu nismo imali. Otac je stalno išao kod komšija i donosio po nekoliko kanti vode dnevno. Nemaština i beda ubijaju čovekov duh. Slamaju ga postepeno. Ubijaju svaku želju i ambiciju. Svaku nadu zatiru. Još ako je u pitanju mlad čovek, ili dete, tada nemaština pravi od njega puku životinju koja jede i spava, bez ambicija, bez želja, bez snova. Pa zamislite samo čoveka bez snova, čoveka koji je prestao da sanja. Ima li veće nesreće za njega? Tako je i mene siromaštvo slomilo i izgnalo iz mene svaku nadu da se život može promeniti. Iskorenilo je iz mene svaku želju. Tako sam i ja prestao da sanjam. Prestao sam da postojim. Sećam se, sva su deca u ulici imala bicikl, i svi su se oko pet poslepodne vozili. Ja sam sedeo na jednoj klupi i posmatrao ih dok se oni voze i uživaju u svojoj vožnji. Goreo sam od želje da jednog dana i ja kupim bicikl. Naravno nikad ga nisam kupio. I kasnije kada sam odrastao, kada sam mogao da sebi priuštim bicikl, ja ga nisam kupio. Više ga nisam želeo. Nisam ga više voleo. Niti sam hteo da vozim bicikl kada sam bio u prilici. Slično je bilo i sa mnogim drugim stvarima koje su drugi imali a ja nisam. Gotovo svi moji drugovi i drugarice, išli su svakog leta na more. Svi su onda pričali svoje doživljaje, hvalili se, pokazivali fotografije i suvenire koje su doneli, a ja sam opet samo slušao i goreo od stida. Nekako sam se osećao da manje vredim od njih, da nisam kao oni. Tako je prolazio život, u gledanju drugih, u ono što oni imaju a ja nemam; u njihovu sreću, bogatstvo i blagostanje, njihove igračke, u njihove prelepe devojke; u njihov automobil, njihova putovanja. Gledao sam idiote i rugobe, skotove i nakaze, lažove i prevarante, i svima sam zavideo. I svi su nekako bili sposobni, lepi, pametni i duhoviti, iako u suštini to možda