voljen. Nikad nisam bio
voljen. Svet me je dočekao
neprijateljski od prvog trenutka. Kažu da sam urlao tog
dana kad sam se rodio. Bio
sam modar od plača. Bio sam
gladan. Drhtao sam. I sada
urlam, u sebi, od besa.
Urlam na život, na sebe, na
ljude. I sada drhtim, kao da
nisam ni prestajao da
drhtim. I sad sam gladan,
uvek sam bio gladan.
2.
Često sanjam jedan isti
san: ,,Čuje se sirena vozila
hitne pomoći. Zatim bolnica
i jedna žena u bolnici uplakana, trči bolničkim hodnikom, nosi bebu u naručju,
doziva pomoć. Zatim izlazi
doktor sa osobljem bolnice,
uzimaju bebu iz ženinog
naručja i odlaze u operacionu salu. Dok se sve to
dešava, čuje se jako pulsiranje, plač bebe i plač majke.’’
Tako je počeo moj život,
baš kao ovaj san, ružno, sa
strahom. Na svet sam došao
sa velikim strahom i počeo
da živim prepun straha od
života, od ljudi. To osećanje
me je pratilo kroz ceo život,
i nije prestalo ni danas.
Nekoliko dana nakon
rođenja, doktori su me
operisali greškom. Greškom
su me iskasapili i ostavili
duboko urezane ožiljke po
celom telu koji će me
čitavog života podsećati na
ružan i strašan početak mog
života. Ti ožiljci su mi kasnije u detinjstvu naneli i
nove ožiljke, ali na duši.
Na rođenju su mi dali ime
Simeon. Simeon Aleksejevič.
Živeo sam u jednom malom
gradu, u nekoj zemlji. Ne
znam više ni kako se zvao taj grad i ta zemlja. Ne znam da li u njoj još
žive ljudi, ako su nekad i živeli ljudi. Možda su ostale samo prazne, napuštene kuće, ušene, zarobljene među šibljem i travom, zarobljene u
tom večnom trenutku propadanja.
Kako li se zvao onaj gradić i ona zemlja? I zar je uopšte bitno kako se
zvao onaj grad, to može biti bilo koji mali grad, jer svi mali gradovi,
mali su na isti način. Na na isti način guše, sputavaju, ubijaju svojom
provincijskom monotonijom, svojom malograđanštinom, svojom
bolesnom ljubomorom, podlošću, svojim palanačkim duhom. I zar je
bitno kako se zvala ona zemlja, to može biti bilo koja zemlja-palanka.
Kuća u kojoj smo živeli bila je mala i stara, napravljena davno. Bila
je starija i od mog oca. Napravljena je od dasaka i blata. Imala je samo
dve sobe, dovoljne za mene i moju porodicu. Pored oca i majke, imao
sam stariju sestru i starijeg brata.
Kao što sam već pomenuo, razboleo sam se još kao beba. Dani su mi
prolazili po bolnicama, stalno su me selili iz jedne bolnice u drugu. Do
svoje pete godine doživeo sam sedam različitih operacija, od onih koje
su bile nužne do onih koje su urađene greškom tj. lošom procenom lekara.
U mojoj kući bilo je čestih svađa Bila su to teška vremena. Zime su
bile hladne, kao i naše dve sobe. Stalno smo oblačili po nekoliko pari
čarapa, dva ili tri dzempera, i uvek ogrnuti po jednim ćebetom. I pored
svega bilo nam je opet hladno.
Vodu nismo imali. Otac je stalno išao kod komšija i donosio po nekoliko kanti vode dnevno.
Nemaština i beda ubijaju čovekov duh. Slamaju ga postepeno. Ubijaju
svaku želju i ambiciju. Svaku nadu zatiru. Još ako je u pitanju mlad
čovek, ili dete, tada nemaština pravi od njega puku životinju koja jede i
spava, bez ambicija, bez želja, bez snova. Pa zamislite samo čoveka bez
snova, čoveka koji je prestao da sanja. Ima li veće nesreće za njega?
Tako je i mene siromaštvo slomilo i izgnalo iz mene svaku nadu da se
život može promeniti. Iskorenilo je iz mene svaku želju. Tako sam i ja
prestao da sanjam. Prestao sam da postojim.
Sećam se, sva su deca u ulici imala bicikl, i svi su se oko pet
poslepodne vozili. Ja sam sedeo na jednoj klupi i posmatrao ih dok se
oni voze i uživaju u svojoj vožnji. Goreo sam od želje da jednog dana i
ja kupim bicikl. Naravno nikad ga nisam kupio. I kasnije kada sam odrastao, kada sam mogao da sebi priuštim bicikl, ja ga nisam kupio. Više ga
nisam želeo. Nisam ga više voleo. Niti sam hteo da vozim bicikl kada
sam bio u prilici.
Slično je bilo i sa mnogim drugim stvarima koje su drugi imali a ja
nisam. Gotovo svi moji drugovi i drugarice, išli su svakog leta na more.
Svi su onda pričali svoje doživljaje, hvalili se, pokazivali fotografije i suvenire koje su doneli, a ja sam opet samo slušao i goreo od stida.
Nekako sam se osećao da manje vredim od njih, da nisam kao oni. Tako
je prolazio život, u gledanju drugih, u ono što oni imaju a ja nemam; u
njihovu sreću, bogatstvo i blagostanje, njihove igračke, u njihove prelepe devojke; u njihov automobil, njihova putovanja. Gledao sam idiote
i rugobe, skotove i nakaze, lažove i prevarante, i svima sam zavideo. I
svi su nekako bili sposobni, lepi, pametni i duhoviti, iako u suštini to
možda