3.
Gradić u kom smo živeli
nije bio ni malo lep. Neuređen i prljav. Ulice
blatnjave, neasfaltirane. Ne
sećam se da je nekada u tom
gradu bilo leto. Sećam se
samo maglovitih i kišnih dana. Bilo je to veoma surovo
mesto za odrastanje, kako u
školi, tako i kod kuće i na
ulici.
Bilo je puno kafana, gotovo na svakom koraku. Sticao
se utisak da na svakog
stanovnika dođe po jedna
kafana. Ljudi su mnogo pili.
Svakodnevno su se ulicama
teturali pijani ljudi.
U svakoj ulici, u svakoj
kući, često su se čule svađe i
psovke. To je bio duh ovog
grada, njegova prepoznatljiva karakteristika. Naravno, kao i kafane.
Nedaleko od grada, nalazio se vojni i civilni aerodrom. To je za mene bila
jedina čar ovog grada. Nešto
što je meni jedino vredelo u
ovom gradu. Često sam
bežao od kuće, prečesto iz
škole, i odlazio do aerodrome. Sedeo sam satima i
posmatrao avione kako
poleću, mahao sam im, i
uvek sam se pitao kuda idu.
Radovao sam se onima koji
sleću, i uvek se pitao odakle
dolaze. Često sam zamišljao,
gledajući u neki avion, da
sam ja u tom trenutku u
njemu. Želeo sam da me
odvede negde daleko odavde, od surove realnosti. I
kasnije, uvek sam se rado
sećao tog aerodroma.
Moj otac je takođe
rođen u ovom gradu. Bio je
lokalni paroh. Često je govorio o Bogu i često silom
pokušavao da nametne ideje
hrišćanstva, tako da je napravio od mene okorelog ateistu. Nije me
zanimao ni Bog, ni otac ni njegova vera. Samo mi je uterao strah od tog
njegovog Boga i tog mog pakkla koji me čeka. Religija je ovde bila u
svom najizopačenijem obliku.
Otac mi je često govorio da ni njegov život nije bio ništa lepši od
mog. Izgleda da je nesposobnost postojanja nasledna bolest. Otac je već
bio u godinama kada je upoznao svoju buduću ženu, moju majku. Upoznali su se baš na aerodromu. Moja majka je u to vreme radila kao
stjuardesa, a otac je u to vreme često putovao avionom. Moja majka je
dolazila iz druge, daleke zemlje. Pripadala je drugom narodu. Govorila
je drugim jezikom. Pripadala je drugom Bogu. Takav identitet moje
majke često me je dovodio u neprilike u detinjsvu. Često sam patio zbog
toga, ali tada nisam razumeo ništa.
Venčanje majke i oca bilo je veoma skromno, ili bolje reći više nego
skromno. Otac je na sopstvenom venčanju imao pocepane cipele, a
majka je burmu pozajmila od očeve rođene sestre. Venčanicu nije imala. Sa ove distance, mislim da je taj brak bio velika greška. Iz tog braka
sam došao i ja na svet, kao poslednje, treće dete, i kao spoj najgorih
osobina oca i majke.
Taj brak je bio prepun uvreda, ponižavanja, bola. Ja, brat i sestra
smo bili razlog što se taj brak nije odavno raspao.
I u školi je bilo surovo i nepodnošljivo, kao i kod kuće. Surovi su bili i
nastavnici ali podjednako surovi bili su i učenici. Oni slabiji, i učenici i
nastavnici, bili su izloženi neprekidnom ponižavanju i maltretiranju, pa i
batinama. Često sam se i ja ponašao okrutno, ponekad kao prava zver.
Nisam bio slab, ali su i mene ponekad vređali. Više sam bio izložen
poniženjima od strane nastavnika nego od ostale dece u razredu i školi.
Često su nas tukli ti nastavnici. Često su nas maltretirali i ponižavali.
Često smo za njih bili majmuni, konji, magarci i ostale životinje. Bili
smo često idioti, kreteni, nesposobnjakovići. Odavno se to promenilo,
danas učenici tuku i maltretiraju nastavnike. Mnogi nastavnici koje
pamtim zaslužuju najgore batine i uvrede. Danas bih se tako rado osvetio nekima od tih budala. I tada sam se svetio ali na drugačiji način, bez
uvreda i nasilja, ali te moje osvete su izazivale još veće uvrede i nasilje
prema meni.
Jedan nastavnik me je stalno slao u ćošak učionice. Više od pola sata
ja sam stajao gledajući ružan popucali i usmrdeli zid. Jednog dana,
rešen da se osvetim profesoru, ispišao sam ceo taj ćošak. Dok su se svi
smejali professor je prišao i udario me pesnicom u potiljak. Onda su svi
posmatrali kako ležim u bari od sopstvene mokraće u polusvesnom stanju.
U petom razredu osnovne škole, jednog dana, kada sam ušao u
učionicu, svi su počeli da mi se smeju zbog rupe na mom dzemperu. Bio
je star i pohaban. Nosio ga je moj brat sve do tada. Taj dzemper još
uvek čuvam. Nemam hrabrosti da ga bacim. Kad god ga ugledam, setim
se tih dana iz detinjstva. Ponekad se nasmejem razmišljajući o tim danima, o tim i sličnim događajima. Ponekad se razbesnim, i dođe mi da sve
pobijem. Da se osvetim svima. Da uništim ovaj svet.
Često su mi govorili sa podsmehom da mi je otac star. Vređali su često moju majku zbog njene nacionalne pripadnosti, zbog njene vere.
Ljudi govore kako su deca veoma surova. Ali nisu surova već iskrena.
Deca se smeju drugima, smeju se kad vide slepca, smeju se neartikulisanim glasovima gluvonemog čoveka, smeju se bogalju, ali to nije
surovost i nije zloba. Pogledajte iskreno sve te nakaze koje je život
Argus Books Online Magazine
76