Milan Mitić
Ulica Svete Ane
1.
Zver koju odgajaju ljudi, koja živi sa ljudima, koja raste sa ljudima,
i dalje je zver, ona ne poprima ljudsko ponašanje. Ljudsko biće koje živi
sa zverima, koje odrasta sa zverima, više nije ljudsko biće, ono poprima
sve osobine ponašanja tih zveri. Sredina je ta koja nas oblikuje, koja
nas pretvara u ljude ili zveri, grešnike ili svetitelje, ludake, zlikovce,
slabiće neurotičare…
Rođen sam kao čovek, rodila me je žena. Odrastao sam među najgorim ljudima-zverima, dok i sam nisam postao čovek-zver.
Rođen sam negde, jednog oktobarskog dana, kažu da je tog dana padala
kiša. I danas dok ovo pišem pada kiša. Vreme je ružno, tmurno, ali to se
mene ne tiče, ja sam odvojen od vremena, dele me ovi zidovi, tako da
niti mogu da se ljutim na ružno vreme, niti bih mogao da uživam u
slučaju da je vreme lepo. Ali da se vratim na neko drugo vreme, prošlo
vreme.
Krenuću iz početka, a sve počinje onog trnutka kada se rodimo. Tada
započinje svačiji život, svačije vreme tada počne da teče, svačiji put,
beda, bolest, strah. Sve dakle počinje tog dana kada se rodimo, svačije
đavolovanje, pakao, užas, pad; svačiji kraj tada započinje, tog dana kada se rodimo.
Sećam se priče koju mi je deda ispričao dan pre svoje smrti. Rekao
mi je da svaki čovek na rođenju dobije od Boga onoliko kamenčića,
različitih boja, različite veličine i različite uglačanosti, koliko je dodelio
godina života. Svake godine ljudi gube po jedan kamenčić, ni sami neznajući kako. ,,Sine moj, ja sam svoj poslednji kamen izgubio jutros’’,
rekao je deda. Sutra dan deda je umro a ja sam dugo razmišljao o tim
kamenčićima. Iako sam znao da je ta priča izmišljena, svidela mi se,
posebno kako