i kojemu je burleska svaki
dan pred očima u svim
mogućim oblicima. Njegova
životna ljubav je vjerovatno
mrtva već desetak godina.
Iako je poslije njezine smrti
imao par aferica, nijedna ga
nije ispunjavala na način na
koji je mogla samo ona. Ima
li gore stvari u životu od
gubitka voljene osobe?
Osobe, koja je tvoje meso i
koža, koja zna što misliš i o
čemu razmišljaš u svakom
trenutku. Osobe, s kojom je
vođenje ljubavi pravo
carstvo vatre i raja, a ne
puko pražnjenje. Njegove
odsutne oči me prate do
brda, gdje Bog poprima
monoteističnu vrijednost.Da
je fizička osoba, ovo brdo bi
bila njegova, bar
privremena, rezistencija.
Brdo, koje u tami, uz glavnu
cestu, vjerovatno zbog
umjetnih svjetala raznih
vozila, izgledalo je još
božanstvenije. Zatočen u
raju, umor ipak prevlada i
pridružujem se Nataši, koja
je već izgubila bitku s
umorom.
„Tu m'as promis...“- čuje
se u kafiću nedaleko od
samog mora i stvari iznenada
postaju tako kristalne kao
zvijezde i planete iznad nas.
Zajedno smo i nismo
zajedno. Volimo se, ali se ne
volimo. Tražimo sebe unutar
trenutka.
Upoznajemo par iz Pariza
i naravno da se opet
zaljubljujem u svoju osobnu
Julie Delpy, pogotovo onu sa
slike CD-a koju pronalazim u
poštanskom sandučiću par
tjedana kasnije. Savršenost
trenutka u kojem uspiješ
pronaći sve ono što si ikada
tražio i kada te najmanje
briga što će se dogoditi kada
zvijezde nestanu i nebo opet
postane crveno, pa plavo. I kada u ljubomori ispraćuješ svoje trenutne
bogove koji odlaze na Santorini. Briga te što nećeš oka sklopiti jer ti to
vrućina neće dozvoliti i jer ljubav pronalaziš u svemu oko sebe. Pa čak i
u ponovnoj samoći i u bezveznom prijevodu Aristotelove „Poetike“.
Kamen, more, more, kamen. Svi elementi života su prisutni i od svakog
od njih se možeš ponešto naučiti.
Svjetlo nas udaljava od snova. Spavamo dokle nas moćno Sunce ne
probudi u vlastitom znoju. Noć nas spaja sa istinom. Tragedijom,
komedijom? Nije bitno. Ali kao i uvijek, i tragedija i komedija same
pronalaze svoj put. Plivaju na površini, poput japanskih koliba poslije
tsunamija, u obliku kockica, fotoaparata pa čak i pasoša i osobnog
dnevnika. Nataša se pretvara u Posejdona ratujući sa valovima u nadi
spasavanja svoje osobne birokracije.
Na nekom usamljenom molu predviđamo naše sudbine u oblicima
sazviježđa i prolazećih kruzera, pretjerano osvijetljenih. Pripadaju slici
noći.
Noć je suzdržana ljepotica koju ne možeš izbjeći. Pojavi se svaki put
u drugoj dizajnerskoj haljini zahtijevajući od tebe da joj se predaš, da
dobiješ pokoji odgovor u tišini, da osjetiš intimnost i da se diviš njenoj
ljepoti. Ona skriva od tebe svu prljavštinu, puštajući da sam potražiš
odgovarajuću svjetlost ili tamu svoje duše. I da od sebe tražiš
nemoguće. Svaka minuta približava te jutarnjoj kavi i tvojim
ovisnostima. Priprema te da suverenije i smirenije gaziš po mjestima
gdje je to predviđeno, da obaviš kupovinu gdje je to predviđeno, da
klekneš gdje je to predviđeno, da se diviš ljepoti svijeta