Vođen mirisom vanilije,
spuštam se niz antičke
stepenice i dolazim do
hrama koji simbolizira
pobjedu. Iako je previše
ljudi oko mene, ne osjećam
ničiju prisutnost. Smirujem
se do krajnosti i nedovršenoj
misli iznenada priskoči
savjest, koja me zajedno s
psima lutalicama dovodi do
Nataše. Presretan što sam
ovo iskustvo doživio u
samoći, a nesretan zbog toga
što nisam, a možda i neću
nikada biti, spreman s ikim
zaroniti u blato najdubljeg
inspirativnog oceana. Bez
obzira na to što znam
voljeti. I bez obzira na to što
me upravo moja sreća tjera
na suze. Kako onda da
simboliziram svoju pobjedu
ili da je jednostavno
poistovjetim s egom? Jesu li
suze ovoga puta moja
pobjeda ili su samo
reinkarnacija pobjede
Zeusa?
Mirniji nego prije, Nataša
i ja nastavljamo put do
malog antičkog teatra Odeon
Herodesa Atticusa,
oslobođeni maska svojih ega.
Stojeći, zahvaljujemo se na
nevidljivoj predstavi. Već
dobro isklesani kamenom,
ubrzo i prebrzo se nalazimo
na ulicama modernizacije,
konformistički priželjkujući
još jedan suvlaki.
Atena. Iako nisi ljepotica
na način kao što je tvoja
kolegica zvana Pariz, vladaš
sa mnom kao što su muževi
imali vlast nad svojim
ženama, sinovima i kćerima.
Ja ću izvršiti preljub nad
tobom, a ti mi pokloni
smrtnost. Dopusti da moja
veličina bude zadovoljna sa
prolaznošću! Zauzvrat ću
zadržati vlast nad tobom, a
moj miraz neka bude tvoj
život. Prihvati sebe kao ženu, samo bez feminizma, molim te! To je
ionako samo igra ega, a ego je naš najveći neprijatelj, kojim dominira
glupost. Pokaži mi put do Zeusovog hrama i oprostit ću ti one dvije kave
za devet eura.
16 stupova veličanstveno ignorira svoju sadašnjost, okruženu mirisom
suvremenosti. Zeuse, gromovniče, zar si i ti samodestruktivan, kada
rušiš svoj hram ili si egzibicionist pa si htio da upoznamo svaku liniju
tvog vidljivog lica, koje je, iako izborano vremenom, još uvijek tako
veličanstveno!?
Zvižduci čuvara me spriječavaju da ti se približim. I da te dotaknem.
Ljut, jer ipak nisam Hadrian, šetuckam oko tebe i tvojih ostataka.
Osjetih da mi