Napokon, nakon trideset i
šest sati plovidbe El
Venizelosom, stižemo u luku
Patras, gdje dolazi do prvog
konflikta Nataše i mene. I to
zbog načina prijevoznog
sredstva do grčke
metropole. Neumnosti
ljudska, zašto nam ne
dozvoliš da te odmah
prepoznamo? Valjda te ne
bismo mogli izbjeći onda!
Neka ti bude! I ovaj put!
Valjda dvije individue i
lutalice kada previše
vremena provode zajedno
izgube razum. Ili prepoznaju
svoju glupost u drugom i
kontriranju tada nikad kraja.
Ipak sjedamo u autobus
za Atenu i to bi navodno
trebala biti moja pobjeda,
jer je uvjeravam da je to
brži način dolaska u Atenu,
nego vlakom kojeg je Nataša
propagirala. Ako dođemo
prekasno, teže ćemo naći
smještaj! Uživajući u
neizvjesnosti stižemo do
Atene.
Victor Hugo se svađa s
našim umorom, ali na kraju
ipak popušta, jer ga
pronalazimo blizu «Omonia
sqarea». Tamo se nalazi naš
hostel, za kojeg smo saznali
iz turističkog vodiča jedne
suputnice na brodu.
Nataša nesvjesno osuđuje
moju provaliju, duboku kao
san. Dobra atmosfera grada
pobjeđuje nenaviknutost
vremena da prepozna vezu
između Nataše i mene.
Šutnja nas spaja i dovodi
do Akropole koja nas
razdvaja. Osjećam prisutnost
božanstva H\