Ona je žena.
I ne poznajem čežnju njenu
na obroncima straha
ili pritajenih nada.
Kroz razapete daljine
slao sam joj pesme
da bih joj pogledom
zagrlio oči.
3
Život je naš snom isprepletan,
a zanos je najlepši
odjek zaborava…
U samoći ko je bio sretan;
ko je video gde tišina spava
upletena u bokore trava;
Ko je budan snatrio
da osmehom bol
ispod neba obriše;
I sa oblacima
pričao o tebi
dugi što je sjala
vedro posle kiše.
I onaj ko je
shvatio da se
sve što je znao
u zbunjenost osu;
Ljubio je osmeh
u kojem dan upliće
poljubac u tvoju
dugu crnu kosu.
4. deo
1
I smejem se preda mnom
maglenome dobu,
kao i životu i snu što propade,
i s prezirom idem ka sopstvenom grobu,
bez žalosnog straha, i tek s malo nade.
I sanjam još uvek
neke staze ljubavi
(zaludne snove sam sa sobom predem) –
Argus Books Online Magazine
53