u radoznalosti nepreglednih poljana,
kojima prolazio nisam.
Iza besputnih obzorja
zaspaću umoran,
valjda je sanjati neću.
3
I mada ne znam
da li je stvarna,
il’ sam je stvorio
oda sna.
U snu dođe,
tek da vidi
da l’ je sanjam ja.
3. deo
1
Sad možda spava, i sanja
daleke plave horizonte sreće.
I u snu se radosno smeši prepelici
što na livade neke sleće.
Možda su oči njene zahvalne
dodiru ruke, dok prihvata cveće.
Možda osluškuje uzdah poljupca
što se za samim sobom okreće…
Iluzija nema gde istine nema:
Možda se odmara od snoviđenja sreće,
možda u snu nekom i mene susreće.
2
Bila je različita.
Svesna darova života,
zagledana u senke stvarnosti.
Gledala je sreću,
koju joj bogovi ne dadoše –
sudbinu joj dodeliše drugu:
da razmišlja o smislu
sopstvene misli.
Poznavala je bol
i pisala o smrti,
koja je dolazila po svoje,
ali je, zabezeknuti kolenima njenim,
gledahu, kao da je pala s Marsa.
Argus Books Online Magazine
52