mene dobijali pogrešne informcije. Dobijali su poruku
da hoću da umrem i da hoću
da se ubijem, pa su mi
pomogli, malo ubrzavši
stvar. Ni moje telo ni moja
duša nisu hteli da mi naude
rakom, ja sam sebi dovoljno
naudila životom koji sam
vodila, g….a koje sam gutala, dobrotom i poslušnošću
prema svima, ugađanjem
svima, samodestrukcijom,
bolesnom nesebičnošću prema drugima i bolesnom
sebičnošću prema sebi.
Morala sam da pobegnem
odatle dok me ne ubiju. Iscenjkala sam se za dve
umesto tri hemoterapije
(druga mi je već oštetila
jetru, tada to nisam znala,
ali je sve u meni vrištalo,
“ne, ne, ne, treću nećeš
preživeti”), te za 35 umesto
40 zračenja. Htela sam da
pobegnem iz bolnice posle
prve hemioterapije. Ni jedan
lekar vam ovo neće reći, ali
ja hoću , zato zapamtite šta
kažem, smrt je blaži oblik
hemioterapije. Ne postoji
ništa tako strašno kao kad
živ umireš. Dok sam teturala
hodnikom pamtim samo kako
su mi se sklanjali u stranu,
kao da su videli živog mrtvaca, kao da sama smrt luta
hodnicima Instituta za
onkologiju. Gledala sam onu
groznu bolničku hranu u kojoj nije bilo ničega
hranljivog i nešto mi nije bilo jasno. Imala sam vrlo jasan osećaj da je nekome u
interesu da budemo što
bolesniji i što duže po
bolnicama. Novog lekara, ne
manje mrzovoljnog od onog
prvog, ptala sam da li mogu
da uzimam aloju veru, vitaminske tablete, nešto što će
me ojačati. Ehinaceu? Kao
da sam govorila jezikom
srednjevekovnih veštica- kao da sam rekla “zmijske repove, zečju
mokraću i tucane bubašvabe”. Voće? Nipošto! Nigde objašnjenja, zašto
“ne” svemu onom što je dobro i zdravo, a “da” svemu onom što je
ubitačno? Pitala sam, kako to mene može da ozdravi ono što me ubija? I
opet tajac. Pogled nerazumevanja. Prezir prema razmišljanju. Prema
mišljenju. Prema individualnosti. Dakle, zrače me, prže me, ne mogu
ništa da jedem, ne smem voće (zato što voće izbacuje otrove iz organizma, a hemioterapija je moćan otrov, pa bi se voće potrudilo da to
đubre ne ošteti i dobre ćelije, koje bi pale kao kolateralna šteta uz izginule ćelije raka), pitam se, od čega ću da živim, kako mogu da
preživim bez hrane, bez vitamina? Leukociti su padali, padali dok nisam
došla do nivoa gde bi me najjobičnija kijavica ubila. Tada me stavljaju
u izolaciju, prekida se terapija, ne bih li se ja malo oporavila, i tada,
tek tada, mi daju OLIGOVIT i BEVIPLEKS! Tog časa sam prestala da
budem dobra i poslušna. Preplavljena besom, gnevom, bolom, samo sam
rekla:
- To nije moglo ranije? Sada ste se setili da mi date vitamine, kada
mi je imunitet na nuli?
Ćute. Sestre sležu ramenima. Lekari samo šmugnu na vrata. Moj
gnev je toliki da preti da razruši zidove te mrtvačnice.
Kamo sreće da sam bila pametna kao moj kosmajski seljak koji je 20
godina ranije prošao istu tu operaciju ali nije hteo ništa drugo i otišao
kući. Ja sam ponavljam, dresirana da ugađam kao dobra i poslušna. Bila
sam dobro i poslušno dete (koliko se moglo sa mojim temperamentom i
urođenom radoznalošću deteta koje želi sve da proba i sve da zna, brutalno kažnjavano za sve greške i ispade), dobar i poslušan đak (iako sam
znala i dobrano osetila na koži koliko je škola nepravedna, grozna, jer
se u njoj uopšte niko ne bavi sticanjem znanja, nego kaznama i
nagradama, čime se uslovljava dobar i poslušan budući građanin) , dobra
i poslušna žena, dobra i poslušna majka i na kraju, dobar i poslušan kancerogeni pacijent. Naravno, nisam videla nikakvu vezu između te moje
“dobrote i poslušnosti” i raka koji sam sebi napravila.
Četiri meseca posle operacije, radijacija i hemioterapija, medicina
je završila samnom, a i ja sa njom. Još uvek sam čekala taj novi početak. Kako sam od operacije i zračenja izgubila skoro 30 kilograma (sa
novim grkljanom morala sam bolno da učim gutanje, gde je svaki
zalogaj bio propraćen kašljem od jednog sata, a hrana imala ukus eksera
i slame) a krvna slika bila očajna, krenula sam borbeno sa “jakom”
hranom – džigerica, biftek, jaja, kajmak, sir – ali nikako da se oporavim.
Čak se pojavio holesterol meni, koja u tom trenutku izgledam kao vreća
kostiju, sasušene kože, mršava i koščata. Odakle meni holesterol? I nikoga da mi kaže,pa od mesa, prženog, pečenog, od jaja, od mlečnih
proizvoda, od onoga što zoveš “jakom” hranom…Ni to dakle, nije bio
početak.
Godinu dana posle operacije, doživela sam slom živaca. Nisu mi rekli
da će mi operacija izazvati i menopauzu, da ću ubrzano stariti ni da ću
pasti u kliničku depresiju. Nisam mogla da se sastavim. Bauljajući
četvoronoške, stigla sam do čoveka koji očigledno nešto zna o zdravlju i
starenju, jer se niti razboljeva, niti stari, bar je meni tako izgledalo u
tom trenutku. Gruja, učitelj umetnosti života, me je sumnjičavo
primio, jer ja za njega u tom trenutku nisam izgledala kao neko ko je
spreman za promene, da uči, da se otvori za neka nova znanja niti da
počne novi život.
Čak sam, negujući svoju neurozu, izjavila:
Argus Books Online Magazine
23