Može i prst u oko, ali boli, zar ne doktore? Da vas
pitam nešto, da li je vama
potrebna ta desna ruka kojom operišete? Mogli biste
da živite i bez nje, zar ne?
Pa nije sve u desnoj
ruci….šta će jednom hirurgu
desna ruka….
(Brka ćuti, meškolji se.
Posmatram mu tu obožavanu, preciznu desnu ruku.
Kladim se da jede levom
rukom, a ovu desnicu, čuva
samo za tenis i operacije.
Nervozan je.)
JA:
Volela bih da dok me
operišete, slušate ovo.
Pružam mu moj CD sa fado muzikom.
OTORINOLARINGOLOG:
Ja ne slušam muziku dok
operišem. Dekoncentriše
me.
JA:
Ipak, pustite ovaj CD.
Možda ćete onda biti
pažljiviji sa mojim glasnim
žicama. I ako budete sto
procentno sigurni da morate
da odstranite glasne živce,
preklinjem vas, nemojte.
Glas je moj život, moja
profesija. Da ne pominjem
činjenicu da sam majka troje dece. Pa sutra ću tumor
na mozgu da dobijem ako ne
budem mogla da govorim.
Udostojio me klimoglava.
Uzeo je cd. Ja sam otišla na
giljotinu.
Posle su mi anesteziolozi
rekli da sam im skratila
život, jer sam toliko krvarila
da nisu mogli intubaciju da
mi urade, a život mi je
bukvalno visio o koncu.
Operacija je na kraju bila
uspešna u toliko što sam
ostala živa i što mi nisu
izvadili glasne žice, ali sam ostala bez grkljana, epiglotisa, onog finog
kapčeta na dušniku koje sprečava da hrana dospe u dušnik, bez pljuvačnih žlezda, limfnih žlezda, dakle, bez gomile dragocenog tkiva za koje nisam ni znala da posedujem dok ih nisam trajno, za sva vremena
izgubila. Pošto je najvažnije bilo da ostanem živa i da ne umrem na
operacionom stolu, malo su me grublje zašili, tako da moja bista, nekada najlepši deo mene, i sada svojom invalidnošću, podseća na taj dan. I
posle punih pet godina, moj podvaljak je neosetljiv na dodir. Isečen mi
je mišić trapezoid, koji drži rame i leđa, pa mi je rame palo i izdeformisalo se, kao da je iščašeno. Jednom rečju, užas. Pa nismo se tako dogovorili, doktore…trebalo je samo da izvadite taj tumor i sve da bude u
redu… naravno, tada nisam znala da medicina ne zna za drugo, kao što
ne zna ni za milost. Njihova borba sa rakom svodi se na seci, sprži,
spali. Operacija, radijacija, hemioterapija. Pa kad umreš par meseci
kasnije od kijavice, jer je odbrambeni sistem organizma kolabirao, onda
to više nije u njihovom domenu. “Mi smo rak izvadili….” No, ostaje ipak
doživotna zahvalnost za glasne žice. I danas mi odjekuje u glavi rečenica moga autoritativnog, brkatog spasitelja:
“Imali ste sreće, a i ja sam se potrudio da zaobiđem glasne žice.”
Agonija se samo produbljivala u mesecima koji su sledili. Ubedili su
me da moram na hemioterapiju jer sam u grupi visoko rizičnih slučajeva
pa moram i na zračenja. Ali, prestajala sam srećom da bivam toliko dobra i poslušna jer sam videla da to sve vodi kraju, mom kraju, a nikako
nekom novom početku. Ni jedna njihova rečenica nije imala smisla.
Dobijala sam parčiće nekih informacija. Na internet se još nisam
usuđivala. Ali sam dobro znala ko je sve umro od tog vrlo podmuklog
raka. Znala sam i da je smrtnost od kancera grla veća od raka dojke ali
valjda nije toliko markentiški obrađen.
- Eh, da mi znamo da se rak neće vratiti, nikad vas ne bih mučili
sa ovim terapijama.
Dobrodušno reče kardiolog na onkologiji, koji me je upravo gotovo
veselo obavestio, da mi je srce istina, trenutno u redu, ali da ima nekih
ožiljaka od preživljenog koksaki virusa, dakle, smeši mi se mali bajpas
za desetak godina… Drugim rečima, ako ne umrem sad od raka, sigurno
umirem za deset godina od srca. Sve lepše od lepšeg.
Još daleko, daleko od početka ozdravljenja, gledala sam u dve svoje
fotografije i ništa mi nije bilo jasno. Na jednoj sam ja nedelju dana pre
no što ću saznati da su mi dani izbrojani, vesela, lepa, radosna, sa
moćnim pevačkim glasom, a na drugoj sam opet ja, mesec dana kasnije,
iskasapljena, bez raka, ali starica kojoj ispadaju zubi, propadaju oči,
bez kose i osmeha. Ova “izlečena” izgleda 30 godina starija od ove
“bolesne”. Tad sam posumnjala da nešto nije u redu.Da medicina neće
da prizna da je izgubila bitku i da vrlo malo zna o prirodi raka. Osećala
sam se kao pijani vozač koji je slupao auto, kome sada vrhunski majstori
sređuju karoseriju, samo da bi ga pustili, da par godina kasnije, kad se
malo zaboravi, opet izvede fatalni čeoni sudar sa zidom. Tom pijanom
vozaču niko ne govori “slupao si se zato što si pio i nemoj vise da piješ,
inače će se sve ponoviti.” Ne, važnije je kako izgleda auto, od toga u
kakvom je stanju vozač i konačno, zašto je počeo sebe da uništava
pićem. Kada sam pitala, zašto sam ja dobila rak, niko nije znao tačno ni
precizno da mi odgovori. Naravno da nije ni mogao, jer samo ja znam
zašto sam ga sebi napravila. Ali ni to mi tada niko nije rekao. Niko mi
nije rekao da sam ja odgovorna za taj rak svojim lošim životnim navikama. I nisam ga ja dobila, nego su ga moje telo i duša napravili, jer su od
Argus Books Online Magazine
22