Početak kraja. Metastaze
su već krenule. To na vratu
što ste mislili da je natekla
žlezda, zapravo je metastaza. A moguće je da je već
stiglo i do limfnih žlezda.
Morate hirno, ali hitno, na
operaciju.
JA:
Koliko još?
(sve vrišti u meni, plače
mi se od pomisli da moja deca više neće imati majku)
OTORINOLARINGOLOG:
Ako se ne operišete hitno, još par meseci.
JA:
Kolika je uspešnost
operacije?
OTORINOLARINGOLOG:
80 procenata. Ako se ne
vrati u prvoj godini, može se
još dugo živeti posle toga.
Zato ćete preventivno morati da prođete i hemioterapiju, kao i najmanje 60
zračenja.
JA:
Šta ćete mi izvaditi?
OTORINOLARINGOLOG:
Ne znam dok ne otvorim.
Ceo razgovor je trajao
vrlo kratko, rekli bismo da je
bio vrlo “plodonosan i efikasan”. Zakazana je operacija
naredne nedelje, u ponedeljak, trebalo je još hitno da
obavim niz rutinskih testova,
rendgen pluća, ultra zvuk
abdomena, ultra zvuk vrata,
skener vrata, kardio pregled,
ponovo krvna slika da se radi…. Nije bilo vremena ni za
varenje primljene vesti o isteku roka trajanja, niti o istraživanju na
temu šta ja to zapravo imam i zašto.
Tada nisam znala ništa od ovoga što sada znam. Čula sam nešto o
lanenom ulju,da kada bih ga uzimala redovno mesec dana tumor bi se
istopio, ali verujte, nisam imala hrabrosti da probam da ga pijem, kada
mi je hirurg tako jasno, autoritativno, zapovednički, božje superiorno
odredio rok trajanja od mesec, dva dana, AKO SE NE OPERIŠEM. Mislim
da sam ga čak onako zbunjena, polumrtva, bogobojažljivo upitala, zar
nema još neki način, na šta je on vrlo sigurno, moćno, sa pozicije
načelnika klinike, odgovorio da nema. Čak je bio dosta mrzovoljan,
kao da mu nije prijao razgovor na temu bilo kakve alternative, te sam
morala konačno da ućutim jer sam tim pitanjima ubrzano gubila poverenje čoveka koji će me za koji dan operisati. Čekala me je još i bitka
za glasne žice, jer po svemu sudeći, uz ovaj tumor ide rutinsko skidanje
svega. Zbog toga je tako tiho na odeljenju. Svi su nemi. Niko ne može
da priča, da se verbalno bori, da postavlja pitanja. Zastrašujuće. Pomisao da nikad više neću progovoriti, a kamoli zapevati je bila dovoljna
da poželim da skočim sa osmog sprata. Sad valjda razumete zašto terapiju lanenim uljem nisam smela ni da pomenem. Tako sam se, dobra i
poslušna, bezazleno prepustila agresiji medicine, ne znajući da upravo
tu završava jedan život, moj dotadašnji život. Sećam se kako sam
očajnički pevala uoči operacije, moleći se u sebi da mi sačuvaju glasne
žice. Sećam se kako mi je prijatelj koji vrlo ozbiljno izrađuje horoskope, poručio da se nipošto ne operišem u zakazani mi ponedeljak, “jer
će bit