“Neću ja da se menjam,
ja hoću da se poboljšam”.
Prvo sam disala duboko.
Onda sam zaspala. Kad sam
se probudila, bilo mi je malo
bolje. Nekoliko dana kasnije,
gledajući kako priprema sebi
obrok, pitala sam, “ šta to
jedeš?”
Pričao je meni Gruja i
ranije o sirovoj hrani, ali ja
to tada nisam uzimala za
ozbiljno. Imalo je neke
logike, ali u svom “zdravlju”
to mi nije trebalo.
Uostalom, sva n ova
istraživanja su ukazivala da
sam ja, kao nosilac nulte
krvne grupe, rođeni
mesožder, te da je za mene
najbolja hrana - meso. A i
kako da se odreknem lepog
roštilja, jagnjećeg pečenja
ili pohovanih pilećih bataka?
Gruja me je ponudio svojom
hranom koju on svu blenduje
u blenderu, tako da nema
baš privlačnu boju. Braonkasta kaša, puna svega i
svačega.
“Koliko želiš?”,
“Dve kašike”.
Probala sam da ga ne
uvredim, prijatno
iznenađena neobičnim, ali
snažnim, iznenađujuće dobrim ukusom. Otišla kući da
bih par sati kasnije osetila
energiju, snagu, nešto dobro
i pozitivno u sebi. Moja duša
i moje telo su bolje reagovali na hranu od mojih očiju i
moga mozga. Shvatili su da
je pravo gorivo stiglo! Trebalo je još samo i ja to da
shvatim. Počela sam da
učim, da čitam, da istražujem. Gruja me je uputio na
fantastičnu knjigu bračnog
para Dajmond, “Zdravi i
vitki”, kao i nastavak iste,
“Zauvek zdravi i vitki.”
Činjenica da je Harvi
Dajmond bio vijetnamski
veteran, izložen najmoćnijem otrovu na svetu, agens oranžu, koji su
Amerikanci bacali na džunglu, očekujući da unište vegetaciju te tako
ugledaju skrivenog neprijatelja (ne samo da to nisu uspeli, nego su
postigli da razbole i ubiju desetine i stotine svojih mladih vojnika), a da
je danas još uvek živ i pri tom jedini na nogama (agens oranž ubija na
dugu stazu, decenijama kasnije, tako što nepovratno uništava mišićno i
koštano tkivo), zahvaljujući 30 godina života na sirovoj biljnoj hrani,
me je definitivno kupila. Danas, nepunih šest godina posle operacije,
od nas pet žena iz sobe, samo sam ja živa. Živa sam zato što sam
postala borbena, slobodna i neposlušna i što sam sve promenila.
Onog dana kad sam pokazala zainteresovanost za tuđu neobičnost,
kad sam poželela da probam, kad sam se otvorila za primanje novih
znanja, tada je počeo početak duže, radosnije i bolje polovine mog života. Dakle, kako početi početak? Tako što se otvorite za primanje novih
znanja i uvidite da nešto mora da se promeni. A šta vi možete da
promenite? Pa sebe. Kako? Prvo, promenom goriva na koje idete.
Promenom ishrane. Posle toga, vaše biće, duša i telo poželeće još znanja, još promena. I tome kraja nema. To je zaista početak života. Kao da
je sve što je predhodilo tom trenutku bilo samo priprema, samo uvod u
ovo što sledi.Predhodni život melanholije, očaja, bolesti, dobrote i
poslušnosti se završio. Počeo je život radosti, borbenosti, slobode i kreativnosti.
Zašto pišem sada ovu knjigu, posle dve predhodne,” KOTLIĆI SU U
PAKLU, U RAJU NEMA KUVANJA” i “ŽIVA HRANA ZA ŽIVU DECU I ŽIVAHNE
RODITELJE?”Zato što recepti nisu dovoljni. Nisu konačno ni potrebni.
Potrebna je sloboda i kreativnost.Potrebna je unutarnja motivacija.
Oživljena, želja za istinom, za trajnim zdravljem.
Ali ljudi su zaboravili šta je to. Ne snalaze se baš najbolje u slobodi.
Ne umeju da budu kreativni.Traže recepte.Traže pomoć nekog drugog.Traže čarobnu pilulu, zlatni štapić. Traže i lutaju svuda osim tamo
gde treba. Vi ste sve što je potrebno. Vi ste se razboleli, vi ćete sebe i
da ozdravite. Vi ste sebe rastužili, vi možete i da se oraspoložite. Vi vidite sve crno i neutešno, vi možete da gledate i drugim očima. Vi volite
svoju kosu i lice, ali ne znate šta činite svojoj jetri ni svojim bubrezima.
Počnite da volite svoje organe. Kako? Tako što ćete nešto o njima da
naučite. Tako što ćete se po prvi put posle osnovne škole, zainteresovati
za ono što vas čini živim. Za vaš celokupni organizam. Kada krenete da
otkrivate ko ste fiziološki, ko ste anatomski, ko ste duhovno, ko ste vi
uopšte, tada ćete postati slobodni. Tada ćete, što je najvažnije, prestati da budete zli i sebični prema sebi. Početak je u učenju kako da iznova
otkrijete i zavolite sebe.
Uzmimo na primer, naša creva. Šta vi znate o njima, osim da su tamo negde i da se o njima ne priča. Kao da su prljava i zla. I jesu prljava
od prljavštine koju jedemo. Ali nisu zla, nego su zlostavljana. A creva su
izgleda, ključ našeg života. Ne mozak, ne precenjeno srce, nego
creva.Tu se vrši razmena materija, a progutana hrana čudesno postaje
gorivo za krv i druge organe. Prefinjena, sa milionima treplji, sa bogatom mrežom nerava, ta creva i te kako osećaju vaše zlostavljanje
hranom. Kuvana i pržena hrana, termički obrađena, lepi se za zidove
creva, ostaje tamo čak i godinama, sužavajući i onesposobljavajući ovaj
vitalni organ. Naš čuveni gastroenterolog je jednom rekao, da kada bi
čovek praznio creva kao ptice, živeo bi 150 godina. Vrlo mudro i vrlo
tačno. Dužina naših creva ukazuje na to da smo u osnovi, mi biljojedi,
jer imamo duga, duga creva. Mesožderi imaju kraća creva da trulež ne
Argus Books Online Magazine
24