- Toliko toga lepog ima,
veruj mi da ne mogu da
odaberem.
- Nešto, mora da postoji
što te je odredilo.
- Postoji - rekoh - ovo i
podigoh blok sa trave - to
mi je najveća sreća i kad
sam prvi put krenula da
crtam, to pamtim - rekoh
mu i prećutah pređašnje
razmišljanje o njemu.
- A tebi? - upitah ga. Seo
je pored mene, i pognuo
glavu.
- Hoćeš istinu? - upita
me. Ćutala sam.
- Imao sam šest godina,
na igralištu u našoj ulici. Ti
se verovatno i ne sećaš.
Pravila si kule od peska.
Tada sam ti prišao. I
sledećeg dana, i sledećeg.
Onda je bilo lakše. Ti si bila
taj element na koji se sve
nastavilo, posle sam lakše
upoznavao ljude, kretao se,
imao više poverenja u sebe.
- Sećam se - rekoh i
sažeh glavu. Nisam mogla da
verujem da je on kao
najlepši trenutak izabrao
početak našeg druženja,
nisam očekivala da je tome
pridavao toliku važnost.
Prislonila sam glavu uz
njegovo rame i pustila neku
suzu, onda kada sam bila
sigurna da on to neće
primeti. Eto ovaj dečko te je
iskrenošću razoružao, i
osvojio tvoje srce dodatno,
onda kada si mislila da je
već njegovo. Mislila sam.
Darko je već bio na nogama i
poskakivao poput čoveka
koji se priprema da negde
pođe, nestrpljiv u svojoj
nameri.
- Hoćemo li natrag? reče suvo, a onda mu se
pogled zadrža na mojim
očima.Video je da sam
plakala.
- Šta je bilo, nije te valjda ganula moja priča? - reče on nasmejano i
opet dlanove ruku nežno prisloni uz moje obraze. Goreli su kao
zagrejana ringla, poput neke postiđene devojčice.
- Moja drugarica, moj najbolji drug - reče on i prisloni svoje usne uz
moju kosu i poče je ljubiti. Ja sam podigla glavu i u naletu emocija
očekivala da se njegov drugarski poljubac pretvori u nešto drugo, bila
sam gotovo sigurna u to, ali ne. On je napravio korak nazad, a zatim me
uhvatio za ruke i pridigao. Više nije bio onaj stidljivi dečak, znao je
dovoljno o ženama, mogao je da protumači šta je u mom srcu . Mislila
sam.
- Hajde idemo! - rekao je ovoga puta odlučnije, videvši i sam da
sam nešto očekivala.
- Stani malo.Ja sam za meditaciju. Korisna je. Treba mi sada - rekla
sam. Ponekada sam bila lenja, ali ne i ovoga puta. Polako smo zauzeli
položaj za meditaciju i krenuli sa radom. Činilo mi se da sa svakim
izdahom odlazi iz mene negativna energija, a svakim udahom unosim
pozitivnu energiju. Kada bih meditirala znala sam dodavati reči uz
uzdah i izdah i to takve kojim bi poput neke čarobne formule prizivala
budućnost. Sada sam uz Darkovo prisustvo dodavala uz uzdah - Voli me,
a pri izdahu -Darko. Naravno, u sebi. Otvarala sam oči da bih ga
pogledala i gledala ga kroz poluzatvorene oči, kroz trepavice, potajno
se nadajući da će moja meditacija doneti takvo osećanje kod njega ili
bar nešto što će njemu nalikovati na to. On je ćutao, zatvorenih očiju,
meditirao, i verovatno, nije osećao ništa. Ipak je donela olakšanje,
opuštala me je. Činila je da se osećam bolje.
Sunce polako zalazi iza drveća. To je bilo sunce koje je odradilo svoj
posao za danas, i koje je kao takvo umorno, još više divljenja izazivalo
nego što je to bilo na početku dana, kad je bilo u punoj snazi. Pitam se
da li i D