više stoji neotkriveno, pod
ključem, isto kao i sa
čovekom. Kad bih morala da
ga poredim čoveka bih pre
uporedila sa džunglom
prepunom raznog rastinja,
nedefinisanog i razbacanog,
više nasumično, nego po
redu. I to je trebalo
pokupiti, poslagati i
prikazati kroz kičicu i list
papira.
- Darko, prošetaj ako
voliš. Ne moraš da stojiš.
Lepše ti je da fotografišeš
prirodu. Znam da uživaš u
tome -htela sam da ga
oteram od sebe jer sam
osetila nalet inspiracije.
- Važi, Lara. Poneću
aparat. Zovi me ako sam ti
nešto potreban - nije se
bunio.
Šetao je sigurno pola
sata. Nadala sam se da će
dugo šetati. Za to vreme ja
sam se mučila da što vernije
dočaram izvor. Bila sam
zadovoljna svojim radom,
iako je u detaljima moj
crtež odstupao od modela.
Dala sam sebi kreativnu
slobodu da maštam. Nacrtala
sam vilu. Onakvu kakvu sam
je zamišljala još kao dete. Iz
priče moje majke. Bila je to
lepotica, raskošne duge
kose, u dugačkoj beloj
haljini. Više je lebdela nego
što je stojala, bila je pokraj
kamena gde je Darko sedeo.
Crtež nisam mogla tako brzo
da završim, previše je bilo
elementa u okolini i
prevelika moja želja da ih
sve prikažem.
-Eto to je ta umetnička
nesavršenost, hoću sve da
stavim, da onaj ko gleda ne
propusti ništa, ali ne ide rekoh naglas besno.
- Bolje je prikazati
manje, ali verno - reče
Darko koji se odnekud stvorio iza mene.
Darko je bacio pogled na crtež:
- Sve je lepo, ali šta je ovo? - pokazivao je prstom na ženu.
- Eto to je nešto što nosim iz detinjstva, dobra vila.
- Vila, zašto vila? - reče on iznenađen.
- Eto, ona te je meni donela, vidiš da je tu, baš kraj kamena gde
sediš - rekoh mu. Darko se nasmeja, bi mu milo što je nešto što je
pratilo devojačko detinjstvo, sada zaslužno što su se našli.
- Vila unosi red i smisao na ovom crtežu - rekoh, nastavljajući
prethodnu misao - sada kad sam nju nacrtala lakše će ići sve ostalo.
Trebalo mi je nešto š Ѽ