Ana Jovanović
U Larinom srcu
„Govorite o drugima tako da dožive svoju vrednost: bez svakog od nas
život bi bio oskudniji, Božja ljubav nedorečiva. Prilazite drugima tako
da ih možete usrećiti: pomozite im da osete da i oni mogu biti sreća
drugima.“
Stjepan Lice
Šuštanje opalog lišća pod našim nogama. Sporo hodam. Prebacam
težinu čitavog tela na jednu, pa na drugu nogu. Zaustavljam se,
zastajkujem, okrećem se oko sebe. Naginjem se ispred više nego što je
pri normalnom hodu potrebno. Načulila sam se, mislim propustiću nešto.
Zvuk ptičje pesme me podseća na doba detinjstva kada sam sa mamom
išla na izlete i provodila vreme u prirodi. Senke ogromnih bukvi poput
divova prave hlad. Raširile su svoje ogromne, nepokretne ruke, ti divovi
večnosti nad kojima i nebo zna da zaplače. Sunčevi zraci se povremeno
probijaju kroz njih. Moje oči su željne sunca, tamo gde ga osetim na
svojoj koži okrećem oči ka njemu, ka krošnjama drveća preko kojih
izvire. I žmirkam, povremeno praveći grimase kao da mi smeta, a u
stvari uživajući u njegovom zraku. Utaban, meni poznat, put vodi pravo
do izvora. Njemu nije. On do sada nije koračao njime. No pružila sam
mu priliku da ga odvedem u nešto i njemu nepoznato, gde ga nisam
vodila, a čini mu se da me već dovoljno zna da me je dokučio. Ne zna
da je devojka poput taloga kafe, prepuna naznaka i simbola. Svima je
otvoreno da je tumače na svoj način i samo se smejući i uživajući u
tome šta iz toga može proizići. A Darko je bio vešt, ali i naivan tumač.
To sam shvatila onoga dana kada je prestao da me posmatra kao
devojčicu, onda kada sam postala devojka. Od tada me, čini mi se,
gleda sa strahom. Onda kada je ženstvenost trijumfofala, on je i prestao
da me gleda. U telo me nije gledao. Bilo ga je sramota ili strah. Samo u
oči. I onda kada bih ja spustila pogled i onako zavodljivo prošarala preko
svojih grudi, u nadi da će mu to privući pažnju kako bi i on ispratio moj
pogled i zadržao se na njemu ili na bilo čemu na mojoj vitkoj figuri, nije
imalo efekta. Zaista sam imala čime da se pohvalim, mršavica, izraženih
oblina, visoka, crna, izazovna, za sve druge muškarce, ali ne i za njega.
Gledao bi me i dalje pravo u oči, a kad bi moj pogled prelazio u
izazivački, strastveni, on bi samo spuštao oči. Toga sam se plašila i o
tome sam često razmišljala u pubertetu. Nikada me neće gledati kao
devojku. Uvek ću za njega biti mlađa sestrica. Takav je to tip muškarca,
kad te zavoli na jedan način mogu planine da se pomere, ali ne ide.
Zavoleti te drugačije neće. Išla sam u ravni sa njime, ispravila se,
istakla poprsje ispravila glavu, više nego obično. On kao da je grabio
jedan korak ispred mene, izgleda da je hteo da bude u prednosti i ja
sam mu prepustila to.
- Ti i ne znaš gde staza vodi - rekoh mu blagim glasom.
- Popusti malo, uspori - rekoh mu milim naglaskom, a zatim nastavih
izazivački:
- Dovešću te tamo gde treba stići, valjda imaš poverenja u mene.
Argus Books Online Magazine
131