On se samo nasmejao i
njegov korak se iz ubrzanog
kasa, pretvori u laganu
šetnju. To mi je dalo
prednost, vodiću i provešću
više vremena sa njime.
Primetila sam da me manje
primećuje, sve manje
provodimo vreme zajedno, i
to mu rekoh.
- Je l’ si primetio... samo izustih kao da se
nadovezujem na pređašnje
misli i pretpostavljajući da
će on imati pojma o čemu
govorim.
- Šta? - reče on.
- Da si sada sve više sa
svojim drugarima, a sve
manje u mom društvu rekoh mu tužnim tonom i
okrenuh se ka njemu.
Namrštio se blago, meni se
učini da mu moje društvo i
ne prija, ne više kao nekada,
no on ipak nastavi:
- A je l’ si ti primetila? reče on kao da nagoveštava
šta bi moglo da
pretpostavlja.
- Šta? - uzvratih kao on
maločas.
- To, da više nismo deca?
- reče on ponosno. Nisam
htela da mu odgovorim,
okrenula sam glavu prkosno i
nastavila napred kroz šumu.
Više se i nisam okretala, po
šuškanju lišća sam znala da
je tu tik uz mene. Sada sam
već imala drugu prokupaciju.
Stalno sam tu prolazila i
večito se iznova plašila da ne
pogrešim. Pa sam onda
usporila, lagano koračajući,
podsećajući sebe - da to je
ta lipa, da tu se potok račva,
da to je taj panj gde bi
napravila predah - gazila bih
dalje. Do našeg odredišta.
Prija lagana šetnja. Imam
želju da mu poverim sve
svoje tajne. Niko nas ne
čuje. Darko se smeje, polako
skida oklop hladnokrvnosti. Pratim njegov korak, uhvatila sam ravan sa
njime. To je bila samo njegova maska za društvo. Pubertet je od njega
stvorio pravog muškarca, onakvog kakvog sam i zamišljala, o kakvom
sam maštala. Crn, visok, skladne građe. Na njegovom licu sam primetila
ono što je ranije izostajalo, čvrstu, gustu bradu koja je bila glatko
izbrijana, a opet odavala utisak muževnosti. Dobih potrebu da se
prislonim na njega, da glavu naslonim uz njegovu, no odoleh. Na
trenutak bi se osmelio i otkrivao po neki detalj o sebi. Za mene je
oduvek predstavljao zagonetku. Nedokučivu enigmu. Spustila sam
pogled. Nisam htela da to protumači kao reakciju uplašene, stidljive
devojčice pa ga naglo, više na silu, podižem i gledam ispred sebe. Koliko
se god trudila, desi se, izmakne mi, pobegne mi taj lukavi lisac sakriven
u ženskom srcu, pa ga nežno, a nekad zavodnički osmotrim. Ženske oči
su varalice, one su u stanju da nebrojeno puta prevare srce i dušu žene.
Tako kad je srce zaljubljeno, oči odaju, sijaju velom strašću. A kad žena
voli, one blistaju prkosom.E to nam je dato, vešto oružje, kojim smo
mogle pridobiti srce koje poželimo, skoro svako. Ali ja Darka nisam
mogla tako da osvojim, nisam mogla da proniknem do njega. Ma koliko
se dobro poznavali, imala sam osećaj da nešto krije. I sada dok šetamo,
kad se čini da smo razoružani do te mere da i ne možemo da sakrijemo
jedno od drugoga ništa, on je još uvek enigma. Još nisam doprla do
njegove duše. Suštine. Njegovih najiskrenijih osećanja. Ponekad sam se
pitala da li on zaista misli ono što priča. Uvek me je grizao crv sumnje
da nije takav kakvim se predstavlja. Nisam verovala da se muškarci
mnogo razlikuju. Postoji samo jedan tip i njegove mnogobrojne
varijante. I svaka je bleđa i svaka je lošija, bar po ženu. Iza tog,
naizgled nepristpučnog stava, krije se dobro srce, koje je kao i svako
željno ljubavi, razumevanja. Darko je sada išao ispred mene, glumeći
mog zaštitnika. Kako je bio znatno viši od mene, ruka mu je padala tik
uz moj lakat, a išli smo tako pribijeni da je mogao bez nekog većeg
napora samo da raširi dlan opuštene ruke, kao znak stop, i ja bih stala,
zakopana u mestu:
- Početak je proleća, možda ih ima... - rekao je i raširio dlan leve
ruke. Nije bilo potrebno da završava misao. Znao je da razumem šta je
hteo reći. Delimično je nije završio i zbog sujeverja. Da ne prizovemo
zle sile, a samim tim i njih. Zmije...
- Nema ih. Nikada ih nismo sreli...
- Ne zaboravi da je ovo planinsko selo - namiguje mi. Blag smešak
na njegovim usnama. Prija mu da drži sve konce u svojim rukama.
Prihvatila sam njegovu igru. Uzela sam dugači štap koji je ležao pokraj
puta i počela da bockam ispred sebe pre nego što ću načiniti korak.
Nakon pola sata šetnje kroz šumu stižemo do našeg odredišta. Ćutali
smo skoro čitavo vreme, a činilo se da imamo mnogo toga reći, no bili
smo zadovoljni jedno drugim, više ja njime, i to nam je bilo dovoljno.
Stižemo do malog bistrog izvora. Klekao je nad izvorom i tražio moju
flašicu. Ja prilazim, nasmejana, i gurkam se sa njime, tražeći malo
prostora gde bih mogla da čučnem. Flašice su se već napunile, voda
preliva iz njih, no mi ostajemo u tom položaju više zagledani jedno u
drugo, no u njih. Oslanjam se glavom na njegovo rame. Tonem u svoje
misli. Uživam u čistom šumskom vazduhu. Zatvorila sam usta čvrsto,
pritisla usne, poput malog deteta koje se inati i raširila nozdrve. Videvši
mene i Darko nekoliko puta uzdahnu duboko. Ispravljam se i ja za njim.
Darko prelazi rukom po mojim leđima.Vrhovima prstiju ovlaš prelazi
preko mog ramena, spušta se niz lopatice, kičmu, zatim se vraća u
Argus Books Online Magazine
132