„E, znaš; ono bato! Treba
da se sakriješ u kujnici, pa
kada ona, bato, počne da se
svlači, a ti - buf, pa je
uplašiš! Onda će ona da
izleti napolje. Znaš bato,
onako golišava! A mi ćemo
da se sakrijemo medju
groždje, da je vidimo.“
Ta ideja mi se nije ni
malo svidjala. Nekako mi je
na posredan način
nagovestila da ćemo na taj
način ugroziti njenu
„devojačku čast“, a ja
nikako nisam želeo da
prihvatim da „devojačka
čast“ postoji. Medjutim,
pritisnut od ostalih složio
sam se. Ankica se redovno
prala i presvlačila u rano
popodne, pre nego bi mama
došla kući. A to je obično
bilo vreme kada je Tata
ustajao iz kreveta. Tata je
bio urednik u telegrafskoj
Agenciji Avala. Naš šofer
Čika Steva je dolazio po
njega oko četiri popodne, a
vraćao ga kući tek u zoru.
Tata je legao oko osam,
kada bi mama otišla u školu i
onda je spavao do tri.
Tog dana, već oko podne,
uvukao sam se u Ankicinu
kujnicu i popeo se na
kredanac koji je stajao iznad
šporeta. Tu sam se sakrio iza
onih šareno oslikanih,
plehanih štanicli za brašno
šećer, čaj, so i raznorazne
začine. Bio je to tesan
prostor i nije mi bilo lako da
se uglavim izmedju zida i
štanicli. Čekanje je bilo
iscrpljujuće, a mirisi začina
su me izazivali da kijam.
Zato sam disao na usta. I
noge su mi trnule, a
nemogućnost da se pomeram
ubrzo se pretvorila u pravu
muku. Kada sam već bio na
kraju snage čuo sam vrata.
Pomerio sam se tek koliko je
bilo potrebno da izmedju dve štanicle, one sa brašnom i one sa
šećerom, provirim. Ankica, potpuno nesvesna da je neko posmatra,
ležerno je svukla svoju višeslojnu bluzu, zatim je počela da otpertlava
neke široke zavoje koji su sputavali dojke da samostalno krenu nekim
svojim putem. I onda, kada je zavoj najzad spao, te ogromne bele lopte
su se prosule! U mom užasu kada sam ugledao kakvim moćnim oružjem
ona raspolaže, ja sam se podigao, izgubio ravnotežu, gurnuo šećer,
brašno, so, kafu, neke kekse i začine koji su se srušili prvo na šporet, a
onda se uz puno buke otkotrljali na patos. Za njima sam i ja poleteo.
Nažalost, ja nisam stigao do patosa, već sam ostao na usijanom šporetu.
Kako se desilo da sam baš licem sleteo na užarenu plotnu, nikada nisam
uspeo da rekonstruišem! Ali moj obraz, moj desni obraz, je ostao da se
prži pored velikog lonca u kojem se grejala voda za njeno pranje.
I dok sam ja ostao u zasluženom paklu da ispaštam svoj greh, Ankica
je izletela iz kujnice pravo u baštu gde ju je dočekao razdragani pljesak
mojih drugara. Kako mi je Mišić kasnije ispričao, to je bio nezaboravan
doživljaj. Polugola princeza je trčala i vrištala: „Djavao, djavao!“ dok
su joj sise obletale oko struka i šamarale je čak po ledjima.
Tek je moje zapomaganje dozvalo Cimbala u kujnicu. Skinuo me je sa
šporeta i izneo napolje. Tada sam valjda izgubio svest. Kako su mi
drugovi ispričali, Tata je izjurio napolje u pidžami, strpao me u auto i
odvezao u bolnicu.
Za divno čudo, taj užasni incident nije imao nikakvih posledica po mir
u kući. Jedino su Tata i Mama imali poduži razgovor na francuskom. Iz
maminog glasa se osećao led, ali koji su njeni argumenti bili, n