rekla „devojački stid“ to bih
već razumeo. Devojčice su
imale tu čudnu osobinu da se
stide. Ustvari, bile su manje
stidljive od mene, ali su taj
svoj stid umele mnogo bolje
da prikažu. Dok bih ja, kada
bih bivao sateran u neku
stisku iz koje nisam znao
kako da se izvučem, samo
bečio oči i disao vrhom
pluća, devojčice bi se
rasplakale i pravile čitavu
predstavu od svoje
povredjenosti. One su se u
takvim situacijama snalazile
daleko bolje od dečaka. Pa
zašto bi onda onaj princ
trebalo da se izlaže pogibelji
da bi branio njihovu
„devojačku čast“ kada su
one to umele i same da čine?
Sem toga „devojačka čast“
se nikako nije uklapala u
moju predstavu o časti.
Prava čast su čojstvo i
junaštvo; i to ne zbog tamo
neke cmizdrave princeze,
nego zbog Srpstva i vere u
Boga!
Ja sam o časti, pravoj
časti, znao mnogo više od te
tupave Ankice. Ono malo
vremena koje je mama imala
za mene bilo je uglavnom
posvećeno pričama o Srpstvu
i našoj časti. Njen tata, moj
pokojni deda Bogoljub, je
bio streljan zato što je
branio čast srpskog naroda.
Bio je zemunski trgovac i
kada su Srbi oslobodili
Zemun od Austrijanaca,
deda je pozdravio Srpsku
vojsku u porti SvetoNikolajevske crkve i bogato
ih darivao. I za to je platio
glavom. Bio je sudjen kao
veleizdajnik i streljan u
Petrovaradinskoj tvrdjavi jer
je branio je Srpstvo!
Slučaj mog dede
Bogoljuba je bila jedna od
prvih muka sa kojom se moj
mozak susreo. Da sam kao mali znao reč dilema sigurno bih to smatrao
dilemom. Ovako - to mi je bila muka. Nikako mi nije bilo jasno zašto
mog dedu, mi, koji smo Srbi smatramo junakom, dok ga oni koji sebe
ubrajaju u Austrijance smatraju izdajnikom. Mama mi je tobože to
objasnila. Rekla je: „Braniti svoj rod od nekrsta i od Švaba je čojstvo i
junaštvo. To je Čast sa velikim Č!“ Pravio sam se da sam je shvatio, ali
priznajem da nisam.
Pitao sam moju Engleskinju kako se čast kaže na engleskom.
Prvo me je gledala začudjeno, pa je rekla: „Anr. I tebi će jednog
jednog dana, kada porasteš sigurno dati Cross of Honour!“ Krst časti!
Uplašio sam se! „Pa hoće li onda da me razapnu na taj krst?“
Engleskinja se slatko nasmejala. „Vi Srbi ste čudan narod! Što god da
radite, vi uvek sebe vidite razapete na krst!“
Ankica mi je ogadila