nametali neko deža-vi
iskustvo. Na trenutak sam
osetio kao da sam ponovo u
onom hramu-pećini gde mi
se u snu prvi put pojavio
Goldberg u njegovom
ljudskom obliku. Bilo je to
neposredno pre nego će se
pećina urušiti, a
Neandertalci me proglasiti
za Boga! Valjda se ova
pećina neće urušiti!
Većina kolega, a naročito
oni stariji, potapšali bi me
po ramenu dok su prolazili
pored mene. Čak me je i
direktor, drug Mates,
ohrabrio kratkim stiskom za
levo rame.
Drug Arsen, sekretar
Osnovne organizacije SKJ,
zauzeo je svoje mesto za
glavnim stolom. Nasmešio se
i namignuo mi u znak
podrške. Desno od njega sela
je drugarica Mira, bivša
supruga, ili kako se onda
govolilo „drugarica“, jednog
od najviših državnih
rukovodioca. U jednom
trenutku mi se učinilo da
dugarica Mira ima onaj
tajanstveni Rozalindin
smešak, ali taj utisak je bio
užasno varljiv. Mira nije
imala ničeg zajedničkog sa
Rozalindom. A možda i
jeste. Pokušavao sam da se
setim kada sam poslenji put
video Rozalindu. Nisam
uspeo. Misli su mi izmicale iz
glave.
Obrad Račić je vodio
zapisnik i prebrojavao je
prisutne. Sastanak je, kako
sam kasnije pročitao u
zapisniku, počeo u petnaest
časova i petneast minuta,
tog petka, dvadeset i šestog
septembra, hiljadu
devetstotina šezdeset i treće
godine. „Organizaciona
pitanja“, što je u prevodu
značilo prijem novih članova
partije, su bila tek treća, poslednja tačka dnevnog reda.
Prva tačka je bila posvećena uskladjivanju jugoslovenske spoljne
politike u uslovima otopljavanja odnosa izmedju SSSRa i SAD. Uvodnu
reč je imao naš direktor, drug Leo Mates. Da nisam baš ja bio predmet
one treće tačke dnevnog reda, sigurno bih sa pažnjom slušao Matesovo
izlaganje. Matesove reči su uvek nagoveštavale kako ćemo se mi i ostale
Nesvrstane zemlje postaviti po bilo kom medjunarodnom problemu.
Medjutim, njegove reči su me mimoišle. Nisam bio u stanju da se
koncentrišem. Pritiskali su me zakasneli strahovi i naprasno rodjene
sumnje. A tu negde je bila i Nata. Osećao sam se kao da sam iskočio iz
aviona, a da prehodno nisam proverio da li je padobran ispravan. Ili kao
mladoženja koji u poslednjem trenutku počinje da sumnja u svoju
izabranicu. Na trenutke sam pomišljao da bi najbolje bilo da se
odšunjam do Obrada i da mu kažem da precrta treću tačku dnevnog
reda! Ne samo to! Treba i sa svim ostalim mukama raskrstiti.
Najpametnije bi bilo da se razvedem od Bobe, pa da odem da živim kod
Nate.
Kroz glavu su mi sevali odlomci iz vremena mog odrastanja i
formiranja. Natin Tajko koji mi je još kao desetogodišnjem deranu
govorio da ću mu jednog dana biti zet. Setio sam se kako je onaj Nemac
pucao u zmije koje su se parile takoreći medju mojim nogama, a ja se
onda upišao od straha! Strašno! A to nije bilo jedini put kada se na
mene pucalo! U Redingu mi je metak mojih goniča prosvirao rukav!
Setio sam se i one bespomoćne tuge kada smo se Nata i ja rastajali na
Umci i kako sam svega par dana posle toga gledao kako kolju oca mog
najboljeg druga Milije!
Verovatno sam od tih uspomena tražio pomoć da me još jednom uveri
da nisam pogrešio što ću se priključiti njima; što ću se priključiti Partiji,
koju, većina drugova sa kojima sam rastao smatra za kolateralnu štetu
naše istorije.
Ohrabrilo me je sećanje na Alana. Do ubedjenja da je budućnost ipak
na strani komunista, prvi put sam došao u sumorno bezličnoj kućici
njegovih roditelja u Brentfordu kraj Londona. Bilo je to još pre deset
godina tokom jedne od Alanovih i mojih ponoćnih diskusija. Tada smo
obojica bili tek dvadesetogodišnjaci. Ja - Jugosloven; sin nekada
poznatog novinara i izdanak osiromašene buržoaske porodice. Alan Englez; radnički sin i izdanak radničke porodice koja je tokom tri
generacije bila uključena u klasnu borbu.
„Blago vama na vašoj sudbini!“ Govorio je Alan. „Jeste, ja ti verujem
da je vama teško, verujem ti i da je komunistički režim surov, ali vi
barem imate perspektivu. Mi je nemamo. Kapitalizam nas je ugušio. A u
kapitalizmu samo bezdušni i nepošteni imaju šanse! Sve ostalo je
propaganda i laž!“
Ohrabrilo me je i prisustvo Čika Bluma, starog revolucionara koji je
drugovao sa Mao Ce Tungom i koji je bio Titov mentor za vreme Titovog
školovanja u Moskvi. Od tog čoveka sam više naučio nego od svih ostalih
ljudi zajedno. Pogledao sam prema njemu. Nažalost, izgleda da je Čika
Blum već zadremao.
I dok je Leo Mates govorio, a moje kolege hvatale beleške za kasniju
diskusiju, ja sa